U godinama u kojima su Luka Modrić, te dijelom Mateo Kovačić, branili boje Reala, gledao sam često utakmice kontra Villarreala. Dojam kako je za Blancose to u pravilu bio kompliciraniji dvoboj nego što bi tradicije suparnika ukazivale potvrđene su u statistici.

Od kada se Villarreal vratio u prvu ligu (2013.) odigrali su 15 utakmica i uz 2 pobjede i 6 poraza imaju 7 remija. U kontekstu nadmetanja Modrih i Žutih, ti ogledi s Realom su dobar pokazatelj. Osnovna odrednica igre Villarreala je visoka tehnička razina nogometa, uz motorički jake igrače. Ukoliko uspiju nametnuti miks hitrine i tehničke kontrole, onda i Realu postaju jako težak suparnik. I to iz razloga što su Blancosi mekši u sredini i dopuštaju igrati. Kada Villarreal igra protiv Atletico Madrida, koji je čvrsto zgusnut, vrlo agresivan i ne mari za nametanje posjeda, onda za Žute postaje puno teže igrati svoju igru...

Vole posjed i brz protok

Dinamo je protiv Tottenhama igrao utakmice u kojima je trebao dostići barem minimalni okvir fizičke moći suparnika da bi mogao nametnuti svoje tehničke prednosti. U Londonu se u tome nije uspjelo, pa je izgubljena utakmica 0:2. U Zagrebu se taj fizički faktor umanjio u korist Modrih, pa je uz tehničke adute Dinamo pobijedio i eliminirao favoriziranog protivnika. Eto, protiv Villarreala će se omjeri nužnog i potrebnog velikim dijelom promiijeniti. Da bi računali na prolaz u dvije utakmice, Modri će morati dostići minimalni tehnički okvir Španjolaca da bi onda nametnuli fizičku komponentu.

Zašto takav stav? Prije svega Villarreal je moćna momčad unutar ponajbolje lige Europe. To znači da svoj nogomet odlično razvija u ligi gdje se taktički maksimalno organizirano funkcionira u svakoj momčadi. Vole posjed, brzi protok lopti, iznenadne okomice i dubinska proigravanja, ali im nije teško niti taktizirati i držati posjed kako bi usmjeravali ritam utakmice. U tom miksu tehnike i motoričke moći Villarreal je prepoznatljiv i unutar Primere. To što po kvaliteti učinka ne mogu iznad četvrtog-petog mjesta, definirano je financijskim (ne)mogućnostima u odnosu na bogatije velikane Primere. Klub koji živi u gradu od 50-ak tisuća ljudi već je statusom vrlo neugodnog suparnika svima napravio velike iskorake kvalitete...

Villarreal takvim djeluje uglavnom kada vodi igru. Ukoliko se ne uspije nametnuti suparniku, te moraju trčati za loptom, Žuti ulaze u nervozu. Kao što im je jalovija igra ako ne pronalaze središnje koridore za brzi protok lopte između linija.

Mlađi dinamovci

Villarreal ima stariju škvadru, koja je u posljednjem dvoboju imala prosjek od 30 godina. Dinamo je protiv Spursa imao prosjek 25,7 godina, što znači manjak iskustva, ali zato višak entuzijazma i višak energije. To jest, tako bi po logici stvari trebalo biti ako se Dinamo maksimalno motivirano pokaže na terenu.

Sukladno svemu, Dinamo ne bi trebao srljati u napade i nestrpljivo tražiti put do što ranijeg vodstva. Nije mudro niti se fokusirati na stalni posjed kao alat da se suzbije forte Villarreala. Najučinkovitiji bi bio miks tih pristupa. Dakle, da Modri čvrsto zgusnu sredinu i zatvore koridore snabdjevanja Morena i Bacce, te dupliraju bokove da se otupi i taj dio igre u dubinu. Jalov posjed Villarreala je lakše kontrolirati, te im oduzeti loptu. Tada, ovisno o situaciji, Modri mogu produžiti posjed kroz konstrukciju napada ili s brzim Oršićem i Ivanušecom napasti posljednju liniju VIllarreala, koja je iskusna, ali je pogotovo u sredini sa stoperima već veteranska i motorički slabiji dio momčadi.

Dinamovi stalni udarci na posjed, razvoj brzine po boku i željenu tečnost igre Villarreala polako, ali sigurno, učinili bi ih nemirnima, manje u svojoj komociji, a više u zoni trke za suparnikom. Takav bi Villarreal bio ranjiviji. Uspjeti u tome nije lako, ali ovaj Dinamo sada ima važna iskustva...