Zadatak je mogao biti i lakši, jer napisati "feel good" tekst o sudaru Dinama sa Španjolcima može proći samo ako u zbilju ubacimo dijelove fikcije. Pa ipak, valjalo se upustiti u taj tunel, čisto da pokušamo do kraja svi zajedno pronaći svjetlo. Tko zna, možda baš sja na tom Estadio de la Cerámica...
Teško je jer statistika nije naklonjena: zagrebački je klub sa španjolskim odigrao 14 službenih utakmica i pritom upisao samo jednu, "onu" pobjedu Vahina Dinama iz 2010., protiv "keramičara" na Maksimiru (2-0), uz još dva remija, te 11 poraza (gol-razlika 9-33). Jedna fus-nota pritom još je i beznadnija: sedam gostovanja, sedam poraza, razlika pogodaka 3-25. Jao.
No, da pesimizam ne pobijedi i prije četvrtka, prene sjećanje; kao prvo, jedini put kada je Dinamo u recentnoj povijesti bio blizu, jest zima 1997., kada su "plavi" držali za "gušu" Atletico Jesusa Gila, lomeći ga, nakon čega su dva "lucky puncha" Caminera pogodila modru bradu.
"Dinamu je ovdje mjesto"
"Ali, Dinamo je pokazao da mu je ovdje mjesto. Bio je hrabar, bio je odličan, no Jesus Gil, uz silan novac i skupocjenu momčad, valjda je naručio i vratnice na šinama", pisalo se nakon utakmice, koja je bila detonator '98. i ulaska u Ligu prvaka.
Jedina dosadašnja pobjeda, pa makar i prijateljska, bila je ona ikonska: datum je 3. rujna 1974., stadion Bernabeu, gdje se tiskalo 128 tisuća ljudi, kako bi vidjelo igru novog trenera - Miljana Miljanića i tadašnjeg, netom kupljenog "galacticosa" Paula Breitnera. Rulja je, javljali su svjedoci s lica mjesta, doslovce visila sa stadiona - koji je kasnije renoviran i zbog komfora smanjen. Dinamo nije bio magnet, Dinamo je bio dekor. I to, realno, osrednji, tada zapušteni Dinamo (Šarović, Bedi (Devčić), Jovičević, Miljković, Blašković, Kuže, Čerček, Mustedanagić, Bonić, Kranjčar (Tukša), Senzen).
No, i takav Dinamo, pod paskom Mirka Bazića, nakon dva uvodna gola Vicentea del Bosquea, čime se otišlo na poluvrijeme, u nastavku je iskoračio iz svoje osrednjosti te je pogocima Bonića, Senzena, Tukše te Devčića šokirala Madrid i slavila 4-3.
"Smrknuti Miljanić nakon utakmice je izgledao usamljeno, usprkos gotovo 130.000 Realovih navijača na stadionu...", napisao je tada u izvještaju s Bernabeua reporter SN Milivoj Nikolić.
Razbijanje mitova
I Rijeka je svoje zlatno povijesno slovo pisala kontra Reala, ali ga uz krađu nije prošla, iako je na Kantridi odigrala najveću utakmicu u svojoj povijesti (3-1), imao je i Hajduk prilike, ali su Španjolci u svih pet duela bili bolji, imao je i "onaj" Varteks baš u četvrtfinalu, doduše Kupa kupova 1999. Mallorcu na štihu (0-0 u prvoj utakmici), imao je i Slaven Belupo Athletic Bilbao 2012. (u uzvratu 2-1) ali opet - ali...
Imala je, doduše, reprezentacija svojih bravura protiv "furije", od nezaboravne večeri '94. u Valenciji, u režiji Prosinečkog i Šukera, pa na Euru 2016., uz Kalinića i Perišića, te u Ligi nacija 2018., uz match-winner gol Jedvaja u 93. minuti za 3-2, ali opet, imala je i onaj Euro 2012. i Rakitićev promašaj i gol Jesusa Navasa, koji nas je izbacio, iako smo bili bolji. Vratnice na tračnicama...
No, defetizam je ovoga puta zabranjen. Zbog jednostavnog razloga. Za razliku od dosadašnjeg Dinamova hoda po španjolskom trnju, ovo je generacija koja je odlučila razbijati mitove. Od Bjelice i prolaska u europsko proljeće, napokon konkurentnog nastupa u Ligi prvaka, preko rušenja Tottenhama. I ta prva utakmica prošlog četvrtka pokazala je da Dinamo može igrati čak i protiv odlično organiziranog, taktički usklađenog te momčadski i individualno klasnog protivnika.
Ovaj Dinamo nije više plaha srna na otvorenom lovištu europskih lovaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....