Nije Krovinović jedini krivac što Hajduku nije dao više, a to što je napravio nije uspjelo ni kapetanu Dinama

Završila je petogodišnja splitska era Filipa Krovinovića (30), era u kojoj je 19 puta na ukupno 192 utakmice ponosno na travnjak istrčao s kapetanskom vrpcom oko ruke. Era u kojoj su Hajdukovi navijači sanjali najveće stvari i na kraju se morali zadovoljiti s dva osvojena Hrvatska kupa. Trofeji su se u toj eri vratili na Poljud, nije ih bilo od 2013., no plan u konačnici nije uspio. Posljednji naslov prvaka i dalje je onaj iz 2005. godine. Krovinović je otišao u Brazil i iza sebe ostavio jedan drugačiji, novi Hajduk. Od igrača koji su bili dio njegove premijere protiv Tobola 22. srpnja 2021. u Splitu, samo je jedan danas još uvijek član Hajduka. Marko Livaja, naravno...

Nitko od igrača u hrvatskom prvenstvu nije odigrao više utakmica od Krovinovića otkako je on stigao u Hajduk. Odradio je 159 dvoboja, a najbliži mu je Josip Mišić sa 155. Jedino se Dinamov motor u toj eri može pohvaliti s više točnih dodavanja od kolege iz bijelog dresa. Ta usporedba s Mišićem možda je i ključna u ocjeni Krovinovićevog rada u Hajduku. Dok je Dinamov veznjak vrhunski odradio prebacivanje s osmice na šesticu i kao defenzivni vezni došao blizu reprezentativnog poziva, pokušaj da Krovinović uspješno djeluje s te pozicije pokazao se kao promašaj.

Najbolji nogomet u splitskoj eri igrao je na ofenzivnim pozicijama. Jens Gustafsson ga je povremeno koristio na poziciji zadnjeg veznog, no kad je došao Valdas Dambrauskas, Krovinović je procvjetao. Pomaknut je prema suparničkim vratima, dobio je više slobode i to je izgledalo jako dobro. Prvu sezonu u Hajduku završio je s pet ligaških golova i šest asistencija, s najviše točnih dodavanja u napadačkoj trećini. Hajduk je te sezone osvojio Hrvatski kup prvi put nakon devet godina posta, a Krovinović je bio toliko dobar da je Zlatko Dalić ponovno počeo ozbiljno razmišljati o njemu.

TOM DUBRAVEC Cropix

Prvi put je u njegovim planovima bio na početku mandata, jer je Krovinović imao izvrsnu jesen u redovima Benfice u sezoni 2017./18. Da je nastavio tako, vjerojatno bi bio i dio reprezentacije koja je u Rusiji osvojila srebro, ali u siječnju 2018. ozlijedio je prednji križni ligament. Bio je to prijelomni događaj njegove karijere, no da nije bilo te ozljede, Krovinović tri i pol godine kasnije sigurno ne bi ni došao u Split. U svibnju 2022. dospio je na širi Dalićev popis za lipanjske utakmice u Ligi nacija, ali dalje od toga nije dospio.

Na početku druge zabio je sjajan pogodak protiv Vitorije Guimarães i trebala je to biti najava velike sezone. No već u rujnu Dambrauskas je dobio otkaz i Krovinović je polako, ali sigurno, počeo padati. Igrao je stalno i kod Mislava Karoglana, kao i kod Ivana Leke, a ubrzo nakon dolaska današnjeg trenera Club Bruggea definitivno je prekomandiran na poziciju zadnjeg veznog. Krovinović je igrač tempa kojeg je teško ukalupiti u sustav na poziciji na kojoj prvenstveno mora razmišljati o branjenju svojih vrata. Nije Krovinović igrač za "dodaj prvom do sebe", a upravo se u to pretvorio. Uškopljen je prelaskom na tu poziciju, gomila alibi-dodavanja bez ofenzivne progresije, koja mu je oduvijek bila forte. U 32 utakmice pod Dambrauskasom imao je sedam golova i četiri asista, u 32 utakmice pod Lekom jedan gol i jedan asist. Opet je Hajduk osvojio Kup s Krovinovićem kao standardnim prvotimcem, ali opasno je počeo venuti.

U sezoni 2023./24. zabio je pet golova, no nijednom suigračima nije asistirao za pogodak. I kod Gennara Gattusa bio je uglavnom prvi izbor, no ponovno na defenzivnom veznom, a i minutaža mu je pomalo počela padati. Vjerovao mu je i Gonzalo Garcia prošle sezone, no i dalje to nije bio Krovinović na svom maksimumu. Kulminacija pada dogodila se u ožujku na Rujevici kad je doživio salvu uvreda zbog jednog netočnog dodavanja na centru nakon kojeg je Rijeka izborila kazneni udarac, izjednačila i na kraju došla do preokreta vrijednog plasmana u polufinale Kupa. Bilo je tada poprilično jasno da Krovinovićeva budućnost u Hajduku neće biti još duga.

Došao je u Hajduk sa statusom velikog pojačanja, kao ključan dio mozaika koji se slagao samo s jednim ciljem - vraćanje naslova prvaka na Poljud. Krovinović nije ispunio ta očekivanja. Livaja je vukao, a Krovinović mu se, osim na startu splitske ere, nije priključio. Nije Krovinović krivac što se Hajduk nije popeo na tron, kad se podvuče crta ispod završene petoljetke, nakon Livaje upravo je on bio drugo ime Hajduka. Uvrede svakako nije zaslužio jer nikad nije glumio, nije se štedio i u bijelom dresu uvijek je pokušavao dati svoj maksimum. Ostat će dojam da nije uspio, da je mogao i više. Nedorečen – to je riječ koja najbolje opisuje većinu njegovih predstava u bijelom dresu.

Možda je dojam pogrešan, možda se od te strašne ozljede u siječnju 2018. nikad do kraja nije oporavio pa Hajduku i nije mogao dati više. Možda su očekivanja bila prevelika. No kad ga se sjetimo u nekim utakmicama pod Dambrauskasom, ta priča završava s velikim upitnikom. Mjesec dana prije 31. rođendana okreće novi list. Živio je za osvajanje naslova s Hajdukom i zauvijek će žaliti što taj san nije ispunio. Možda je mogao i više, ako jest, za to krivnju s njim snose i njegovi treneri, ali Krova je Hajduku, za razliku od mnogih igrača koji su prodefilirali Poljudom, barem pokušao dati sve što ima. I to je nešto što bi svaki Hajdukov navijač trebao cijeniti.