U Rigi, Kaunasu i Ljubljani odrađivao je svoje šesto veliko natjecanje s Hrvatskom, peto Europsko prvenstvo uz jedno Svjetsko, što nijednom njegovu sunarodnjaku nije uspjelo prije njega. Rekorder reprezentacije po broju nastupa (119) i broju golova (62), objavljenih na službenoj stranici HNS-a, bio je i prije ovog Eura, na kojem je postao prvi kapetan Hrvatske koji je s njom došao do medalje u futsalu. Franco Jelovčić, igrač rođen u Šibeniku 6. srpnja 1991. godine, najavio je prije početka turnira da se nakon njega oprašta od reprezentacije, ali, srećom, ipak je odlučio malo preispitati svoju odluku.
- Nisam više siguran, moram malo razmisliti, nisam očekivao da će biti ovakav pritisak da ostanem - rekao je Jelovčić nakon utakmice za 3. mjesto s Francuskom negdje u beskrajnim hodnicima podnožja Arene Stožice, osvojene bronce u koju je ugradio puno više od šestog pogotka postignutog na Eurima.
Petnaest godina traje Jelovčićev reprezentativni put, kao službeni debi upisana mu je prijateljska utakmica s Libijom 18. siječnja 2011. Iza njega je velika zima, tijekom koje je na parketu osvojio još jednu veliku nagradu.
- Da, bit će to moje posljednje veliko natjecanje s reprezentacijom i veselim mu se. Ne brinite, ostat će snage za njega, neću svu ispucati na ovom turniru. Osvajanje Kutije, pa medalja na Euru, da, bila bi to sjajna priča - kazao nam je Jelovčić krajem prosinca, uoči završnice Kutije šibica koju je osvojio sa svojom momčadi CB Downtown.
Sve je bilo kako je rekao, uzeo je Kutiju, pa onda i medalju. Sporna je samo ova prva rečenica, ona ne mora ostati na snazi. Pričao je Franco o pritisku, pa zašto ga onda još malo ne povećati? Navikao je današnji član prvoligaša Torcide na njega tijekom bogate karijere. Idemo vidjeti što kažu velikani hrvatskog futsala...
- Ne trebamo uspoređivati generacije, koja je bolja, koja je lošija, činjenica je da je ova prva koja je došla do medalje. Zasluženo i svi slavimo zbog toga. Do nje ju je odveo kapetan Jelovčić i čvrsto stojim pri mišljenju - on mora ostati dio nje i u doglednoj budućnosti! Najbolje godine, iz vlastitog iskustva govorim, za futsal su od 28. do 36., a on ima 34. Naravno, fizička moć pada, ali što si stariji, to bolje razumiješ situacije na terenu. Neka dobro promisli i ne žuri s odlukom i neka ona na kraju bude - ostajem u reprezentaciji. Svjestan sam da je otišla njegova generacija, najbolji prijatelji, ali sad vodi tu djecu i to na način na koji stvarno može biti ponosan. Kad ih treba smiriti, on ih smiri, kad ih treba ubrzati, on to učini. Da nije prestar, govore nam i primjeri iz dvije najbolje reprezentacije u Europi. Kapetan Portugala Bruno Coelho rođen je 1987., a kapetan Španjolske Mario Rivillos 1989. Franco je još mlad, rođen je 1991., i apsolutno treba ostati dio ove reprezentacije. Njegovo iskustvo je neprocjenjivo - kaže Mićo Martić, kapetan Hrvatske na EP 1999. i 2001. te SP 2000., kasnije i njen izbornik, čovjek koji je bio u posebnoj stručnoj komisiji UEFA-e tijekom turnira. Ona je odlučivala i o nagradama za igrača svake utakmice, a samo su četvorica igrača najbolji bili na dva dvoboja - Francuz Souheil Mouhoudine, Španjolci Pablo Ramirez i Antonio Perez te kapetan vrste koju je s klupe vodio Marinko Mavrović.
Robert Grdović jedan je od najboljih strijelaca u povijesti hrvatskog malog nogometa i futsala. On je igrao i s Martićem i pod njim, a i za njega nema dvojbi.
- Veliku stvar napravili su ovi dečki. Mi, njihovi prethodnici, bili smo blizu medalje, ali nismo napravili taj korak koji su napravili oni. Svaka čast, cijela naša obitelj u ovom sportu sada slavi njihov uspjeh, hvala Bogu da smo napokon osvojili tu medalju. Jelovčić je posebna priča, on je igrač koji je držao svlačionicu i na parketu joj donio neophodnu mirnoću. Pokazao je da može biti oslonac na ovom prvenstvu, a vjerujem da može i u budućnosti. Nije prestar, neka mu Luka Modrić bude vodilja, igrački je pokazao da još može. Treba se napraviti sve kako bi ostao, naravno, ako je on psihofizički za to spreman. Iskustvo je u futsalu neizmjerno važno jer situacije percipiraš unaprijed budući da si ih milijun puta iskusio - kaže Grdović.
Ivo Jukić danas je trener Squarea, a godinama je bio prvi vratar i kapetan reprezentacije. Jelovčić je igrao pod njegovim kapetanskim vodstvom, između ostalog i na tri velika natjecanja, Eurima 2012., 2014. i 2016.
- To je ogroman uspjeh za naš futsal. Najviše me veseli dojam koji smo ostavili u svih šest utakmica, a to je da smo konačno momčad s tri jednako kvalitetna igrača na svakoj poziciji, koja se može nadigravati s bilo kim u Europi. Što se Franca tiče, mislim da je najbolje pogledati ulogu Rivillosa u Španjolskoj. Talijani su objavili jedan veliki članak u kojem se čude kako Hrvatska s jednim igračem preko 30 godina parira Španjolskoj, a Italija to nije u stanju s prosjekom debelo preko 30 i jako puno naturaliziranih Brazilaca. Naša momčad je mlada, ima širinu i kvalitetu, ali i dalje joj treba netko kao Franco da donese to dodatno iskustvo u ovakvim utakmicama - jasan je Jukić.
Dio te velike generacije, koja je 2012. došla na korak do medalje, ali do nje nije uspjela doći, bio je i Jakov Grcić.
- Bio sam i na polufinalu i na utakmici za treće mjesto, svima kapa dolje. Učinili su nas sve ponosnima, i sve hrvatske navijače, a posebno nas bivše reprezentativce. Svi smo oduševljeni. Drago mi je posebno što su ljudi prepoznali futsal, u Ljubljani je bilo više od 40 zastava s natpisima naših mjesta. To je najveća dobit našeg sporta. Franco je već sad ušao u legendu futsala, dugo smo igrali zajedno, osim što je odličan igrač, odličan je i čovjek. Ima troje djece, puno obveza i oko njih, ali bilo bi mi žao da se oprosti. Vjerujem da ćemo ga uspjeti nagovoriti, jer još ima puno dati hrvatskoj reprezentaciji. Uz njega je to sve drugačije, diže dečke svojim autoritetom i igračkom kvalitetom. Jednom će otići, ali sada još puno toga može dati - naglašava Grcić.
Na popisu uglednih igrača nalazi se jedan koji još uvijek igra s Jelovčićem. Dario Marinović jedan je od najvećih igrača futsala koje je Hrvatska ikad imala. Nekad je briljirao uz Jelovčića u reprezentaciji, sada zajedno djeluju u dresu Torcide. Marinović je godinu dana stariji, a on se oprostio nakon Mundijala 2024.
- Kad se napravi najveći uspjeh u povijesti, koja više nije ni tako kratka, može se samo svima od srca čestitati. Vjerujem da Hrvatska može nastaviti ovo raditi u kontinuitetu, biti legitiman kandidat za medalju i to ponavljati iz godine u godinu. Vjerujem da će ova medalja trasirati naš put u vrh europskog futsala. Iza nas je odličan turnir i maksimalno zasluženo osvojena bronca. Franco je kao kapetan, kao zadnji član naše starije generacije, ostao tu i imao presudnu važnost u ovom uspjehu. Najavio je odlazak i njegova je odluka razumna, legitimna. Nakon ovakvog pohoda na broncu, sada ulaziti u novi ciklus nije lako, a moliti ga da ostane nije dobro, jer ga se dovodi u neugodnu situaciju kada odlučuje emocijama, što u sportu često nije dobro. Ako sam odluči nastaviti igrati, bit će jako dobro za hrvatsku reprezentaciju, ali, iskreno, mislim da ne treba sada raditi dramu od toga. Moment kad će poć‘ kad-tad će doć‘, odluku treba prepustiti njemu. Kad sam se ja odlučio oprostiti, a bio je to pravi trenutak nakon mojeg prvog SP-a, nije bilo nikakve šanse da promijenim tu odluku, ali, naravno, da dođe stani-pani, da me Hrvatska treba, naravno da bih se odmah odazvao. Hrvatska reprezentacija opstala je i nakon nekadašnjih velikana, opstala je i nakon Darija Marinovića, opstat će i nakon Franca Jelovčića. Za nju bi bilo dobro da ostane i dalje, ali o tome mora sam odlučiti - zaključio je Marinović.
Vremena ima, Hrvatska će u kvalifikacije za sljedeće veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo 2028. godine, krenuti tek na jesen. S kapetanom Jelovčićem ili bez njega...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....