I u Saudijskoj Arabiji proslavila se hrvatska futsal bronca. U Rijadu, naime, živi i radi bivši izbornik naše futsal reprezentacije, Mato Stanković (55). Deset je godina (od 2010. do 2020.) ovaj stručnjak bio na hrvatskoj klupi i najdugovječniji je izbornik; na toj funkciji naslijedio ga je aktualni “šef”, Marinko Mavrović. A već petu godinu Stanković je izbornik ženske malonogometne futsal selekcije Saudijske Arabije; ujedno se bavi i organizacijom lige te regionalnih centara za razvoj futsala u ovoj zemlji. Nije krio oduševljenje nakon osvajanja bronce...
- Ovo je veliki uspjeh, sjajno postignuće. Čestitam svima, svaka čast izborniku i igračima, ali i svim ljudima iz sjene, svim nevidljivim entuzijastima koji su svoj višegodišnji rad ugradili u ovu medalju. Velika je to pobjeda protiv jake Francuske i više smo nego zasluženo osvojili brončano odličje. Bio sam optimist i prije početka Eura, nekako se moglo “namirisati” da bi dečki mogli dohvatiti medalju; to se na kraju i dogodilo i svi moramo biti sretni zbog tog uspjeha – rekao nam je Stanković.
Prije 14 godina, na Euru 2012. u Zagrebu, Stanković je s Hrvatskom došao do polufinala. Ali medalja nije bila osvojena: u polufinalu, u zagrebačkoj Areni, bolji su bili Rusi (2:4), dok je u dvoboju za treće mjesto Italija svladala našu vrstu 3:1. I bio je to, do osvajanja ove bronce, najveći uspjeh hrvatskoga futsala...
- Drukčiji je to bio kontekst od ove brončane priče. Tada je Hrvatska, naime, bila u otprilike trećoj jakosnoj skupini, futsal kod nas nije imao zadovoljavajući tretman, bilo je dosta logističkih i organizacijskih problema. Ali nakon tog plasmana u polufinale Eura, sve se promijenilo na bolje. HNS je preuzeo kompletnu brigu o futsalu, liga je ojačala, u klubove su ušli ozbiljni sponzori, tako da možemo reći kako je ta 2012. godina bila svojevrsna odskočna daska i pokretač svega dobroga što se poslije događalo u futsalu; ti su novi vjetrovi zapravo bili najveći dobitak spomenutoga Eura. Bili smo tada tužni što nismo osvojili medalju, ali bilo je upitno jesmo li imali snage za to ili je to četvrto mjesto bilo naš objektivni domet. No, sve ono pozitivno što se nakon tog Eura u organizacijskom i logističkom smislu dogodilo našem futsalu, sve pozitivne promjene, doživjele su svoju kulminaciju osvajanjem ove bronce, koja je svojevrsna nagrada za sve dosad učinjeno u tom sportu – rekao je Stanković i nastavio:
- Futsal je u Hrvatskoj drugi sport po gledanosti, dvorane su pune, došli smo do toga da talijanski i francuski igrači dolaze kod nas igrati jer su plaćeni bolje nego u svojim zemljama. Sve se, dakle, profesionaliziralo, Savez je uzeo futsal pod svoje, financira i lige mlađih uzrasta; doista je futsal kod nas na visokoj razini i mnogi nam mogu biti zavidni.
Može li i ova bronca još više unaprijediti status futsala i donijeti nova organizacijska poboljšanja?
- Nadam se da će tako i biti, da će se neke potankosti podići na još višu razinu te da će i ovo osvojeno odličje biti još jedan zamašnjak koji će pogurati stvari prema naprijed. Futsal postaje olimpijski sport i vjerujem da će nam donijeti još radosti i osvojenih medalja.
Kako općenito ocjenjujete ovaj Euro?
- Futsal je u posljednjih nekoliko godina doživio tektonske promjene. Nestalo je, naime, nekoliko reprezentacija koje su donedavno bile gotovo nedodirljive. Primjerice, nema više Kazahstana i Azerbajdžana, za koje su igrali gotovo isključivo Brazilci. Uvođenjem pravila da svaki igrač mora prije dobivanja državljanstva provesti najmanje pet godina u određenoj zemlji, sve se promijenilo. Postojeći su Brazilci ostarjeli, a nove nisu doveli i ne ispunjavaju uvjete za dobivanje državljanstva, pa su te zemlje nestale s futsal-karte. Rusa i Ukrajinaca nema zbog rata, Italija je strahovito pala... No, vjerojatno će se svi oni pokušati vratiti tamo gdje su i bili, stoga se ne smijemo uljuljkati i moramo biti spremni na nove izazove kako bismo zadržali mjesto u vrhu – smatra Stanković i ističe:
- Vrlo sam sretan zbog spoznaje da nismo postali taoci takozvanog “mehaničkog futsala”, naš se futsal ne temelji na “run and gun” filozofiji. Još uvijek smo skloni vicu u igri, koji nas krasi u svim kolektivnim sportovima. Hrvatski futsal ima svoj pečat, svoje prepoznatljivo lice i ova je medalja dokaz da smo i dalje na dobrom putu. Naša se igra ne temelji samo na trci i izdržljivosti, naši igrači pokušavaju suparniku “podvaliti” fintu, “zeznuti” ga, što istodobno čini futsal ne samo uspješnim nego i šarmantnim i lijepim za oko. I takvi moramo ostati, moramo i dalje biti svoji, ostaviti prostor za improvizaciju i pojedinačnu nadarenost.
Biste li izdvojili neke igrače posebno zaslužne za uspjeh?
- Nezahvalan je to posao, ne volim posebno izdvajati igrače, jer uspjeh donosi momčad; uspjeh je ukupni rezultat svega, od ozračja u svlačionici do nastupa na parketu. Svaki je od ovih ljudi, od izbornika, igrača do fizioterapeuta i ekonoma, utkao sve što je mogao u ovu prekrasnu broncu. No, istaknuo bih da je velik broj igrača iz ove brončane generacije ušao u reprezentativni sustav prije desetak godina. Uz izvrsnog kapetana Jelovčića, tu su Perić, koji je svojedobno sa 16 godina zabio Italiji tri gola, pa Sekulić, kojeg smo iz NK Zagreb doveli u futsal i “skinuli” s velikog nogometa. Perić i Sekulić za mene su najbolji par “pivota” u Europi, iako se itekako sumnjalo u njih. Sekulićev je potencijal neograničen; uz ozbiljan rad i pristup sigurno može biti još i bolji. Jurlina, Čekol i Mataja također su kao tinejdžeri bili uključeni u reprezentativni sustav. I dobro je da su gotovo svi spomenuti igrači vrlo mladi počeli igrati za našu nacionalnu vrstu, tako da još godinama mogu igrati za Hrvatsku – kaže Stanković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....