Odlazak legende: Stjepan Pavlic najdražu je "Kutiju" osvojio 1993., s dečkima iz kvarta...

Siječanj je zadao teške udarce hrvatskom malom nogometu, poglavito turniru „Kutija šibica”. U samo dva tjedna, naime, napustila su nas dvojica legendarnih (ali doista legendarnih!) golgetera: najprije je otišao Mićo Vujanić, a u četvrtak je osvanula tužna vijest da ni Stjepan Pavlic (59) više nije s nama.

Pavlic je rođen 24. lipnja 1967. godine, a prvu je „Kutiju” odigrao početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća; nastupio je sa samo 15 godina. Osam godina kasnije, sa svojim sesvetskim društvom u momčadi Alibi Unimag, došao je do finala „Kutije”, no Uspinjača je tada bila nedodirljiva...

A onda je krenula Pavlicova serija osvojenih turnira: ukupno je u pet navrata bio na pobjedničkom postolju, s četiri različite momčadi. Dvaput s Vero T.IN.US-om (1991. i 1992. godine), potom s Unimag Puntijarkom (1993.), pa je onda do naslova doveo Disco NBA Vrbovec (1994.), da bi posljednju, petu „Kutiju” osvojio 2002. godine kao lider Riva Grupe Fotex. Osim pet naslova pobjednika najuglednijeg hrvatskog malonogometnog turnira, u nekoliko se navrata okrunio i krunom najboljeg strijelca turnira, a šest je puta zaigrao i za hrvatsku futsal reprezentaciju.

Ali futsal nije bio „njegov” sport... „Štef” ili „Cobra”, kako su ga zvali najbliži, preferirao je „hakl” 5+1: driblinzi, finte, „lažnjaci” i silna umješnost ispred suparničkih vrata bili su njegov zaštitni znak; nikad nije jurio i sprintao parketom. Ali kad je imao loptu u nogama, gol je „visio u zraku”...

Sesvetski je virtuoz, po mnogima, bio prvo ime „Kutije” svih vremena, a njegovu je vještinu i vrijednost za momčad u jednoj rečenici možda najbolje opisao jedan od njegovih dugogodišnjih suigrača i prijatelja, također vrsni „hakler”, Edin Derviščaušević:

- Želiš li osvojiti neki turnir, samo zovi Štefa!

Tako je, eto, i bilo, dokaz toj rečenici jest i spoznaja da je „Štef” osvajao „Kutiju” s četiri momčadi. Biranim riječima o „Cobri” govorio je i Dubravko Klement „Lima”, dugogodišnji voditelj „Kutije” i jedan od osnivača momčadi Grahorova, koja je pune 23 godine uzastopno, od 1973. do 1996. godine, igrala na „Kutiji”, osvojivši jedan naslov i izgubivši dva finala...

- Vidio sam mnogo sjajnih igrača, ali Pavlic je bio neponovljiv! Definitivno najbolji „hakler” kojeg sam vidio, bio je čudo, baš čudo od igrača! To jednostavno moram reći, iako je nama u Grahorovoj posebno zagorčao život, jer ga nikad i nikako nismo mogli zaustaviti! A onda smo ga jedne godine posudili za finale turnira u Karlovcu 1995. godine i s njim smo slavili 5:2! Zabio je svih pet golova – rekao nam je Klement.

S Pavlicom smo posljednji put napravili intervju prije nekoliko godina, u njegovu okruženju, u kafiću „Martell” u Novom Brestju. Tada se prisjetio uspjeha na „Kutiji”...

- Svoj sam prvi finale igrao s Alibijem 1990. godine, pokleknuli smo protiv Uspinjače, a ja sam bio najbolji strijelac turnira i proglašen sam najboljim igračem. Bio mi je to jedini izgubljeni finale i potom je krenula serija osvajanja naslova; pet sam puta bio pobjednik kao igrač i jednom kao voditelj momčadi Riva Grupa. A najdraža mi je bila „Kutija” osvojena s Unimagom 1993. godine, zato što sam je osvojio sa svojim sesvetskim dečkima (Šemper, Kemfelja, Derviščaušević...), svi smo bili iz kvarta i taj je pokal pospremljen u posebnu vitrinu. Te sam godine igrao najbolji nogomet u životu, a želio bih se sad zahvaliti svim suigračima u karijeri koji su mi omogućili sve te uspjehe – uvijek je skroman bio veliki „Štef”, koji je četiri puta bio proglašavan najboljim igračem turnira, a u tri je navrata bio i najbolji strijelac.

Veliki „haklerski” majstor tada je istaknuo i ovo:

- Učio sam mali nogomet od Vujanića, Samovojske, Haramine i Ćosića, a za mene je Josip Palić bio kralj „hakla”, uz njega svakako moram izdvojiti i Duška Popovskog te Dubravka Čavku. Od igrača velikog nogometa, Robert Prosinečki uvjerljivo je bio broj jedan na parketu i sretan sam što sam s njim igrao u Rivi – govorio nam je Pavlic.

Sjećamo se jednog finala „Kutije” koje je Pavlic praktički sam odlučio svojim majstorijama, a nezaboravan je bio pogodak kad je čudesnim „lažnjakom” doslovno „pomeo pod” s dvojicom suparničkih braniča, „legao” je i vratar, kao i pola sjeverne tribine „dvojke” Sportskog doma. A onda je svojom ubojitom „ljevačom” probio mrežu, uslijedile su ovacije prepune dvorane!

A osim što je bio genijalni „španer”, omiljenog je „Cobru” pratio i glas pravog zagrebačkog fakina; uvijek je znao i volio proslaviti brojne pobjede. Najljepši dan na „Kutiji” svakako je godinama bilo četvrtfinale: te su se četiri utakmice tradicionalno igrale dan poslije Božića, na „Štefanje”. A Pavlic je – Štef...

- E da, malo smo morali pričekati sa slavljem, dok ne odradimo posao na parketu! A onda su nas zapamtili konobari u kafiću „Sport Billy”, ha, ha, ha. Bili smo nogometni boemi, uživali smo najprije u „haklu”, potom i u druženju poslije utakmica. Nekako mi se čini da je sve to onda ljepše izgledalo, ljepše se igralo, turnir je imao poseban šarm, nije bilo toliko novca kao danas, kad je sve praktički profesionalizirano – pogodio je u srž Pavlic, istinska legenda zagrebačkog „hakla”, čovjek koji je obilježio „Kutiju” i hrvatski mali nogomet, njegove će čarolije zauvijek ostati u sjećanju.

A njegov suigrač iz Unimaga, Dražen Šemper, tužno nam je rekao:

- Nezaboravni su bili dani provedeni sa „Cobrom”, na parketu, ali i izvan njega. Teško je vjerovati da više nije s nama, bio je dobričina, veliki čovjek koji se svima davao. Uvijek je više mislio na druge nego na sebe, prijatelji su mu bili najvažniji, sve im je dao, baš kao i malom nogometu. Ne znam je li bio bolji čovjek ili igrač, ali definitivno je najbolji „hakler” koji je ikada zaigrao na „Kutiji” – sjetnim je glasom govorio Šemper.