"Molim vas, izvadite zastavice za poklon, kava je na nas..."
Tim riječima prije desetak godina iz prostora Saveza ispraćeni su ljudi koji su predstavljali hrvatski futsal.
"Dobro su i dobili", odmahnule su velmože hrvatskog nogometa, podsmjehujući se željama i naporima ekipe da objasni kako postoji sport koji postaje iznimno značajan. Imali su ovi u džepu polufinale Eura u futsalu, klubove koji napreduju, temelje se na razvoju, ali - zalud. Štoviše, u budžetu Saveza bili su - fusnota. Neželjeno dijete, ali doslovce. Međutim, vaninstitucionalno, to društvo imalo je jasan plan. Plan koji je ovih dana ovjenčan kontinentalnom broncom, kolajnom koju svi žele prisvojiti. U temelju toga, ipak, stoje pojedinci. Entuzijasti. Ili, kako će reći jedan od predvodnika tog pokreta - luđaci. Hrvatski futsal, u prijevodu, nije rastao zahvaljujući sustavu, već unatoč njemu. S likovima koji su odlučili da može postati ovo što je danas. Ovo je priča o njima...
Naime, nakon Eura u futsalu 2012., jedni od predvodnika svojevrsnog manifesta budućnosti futsala stajali su Matija Đulvat i Mićo Martić. Krenuli su autom, bilježili kilometre, od jednog do drugog mjesta. Inicijalna ideja kroz Savez nije prošla, no to nije značilo kraj vizije, dapače...
- Bavili smo se futsalom, pratili ga, živjeli, no futsal je išao naprijed pored nas. I to je bila naša mladenačka reakcija na nepravdu, na HNS, frustrirani da sport ne ide naprijed, bili smo mladenački zaluđeni. Željeli smo nešto graditi, usprkos sustavu, podsmjehu, ignoriranju. Shvatili smo da klubovi moraju biti nositelji, a dok klubovi to ne shvate - napretka nema. Prestali smo kukati, pokrenuli smo akademije, škole, ljude koji taj sport vole i ulažu. I počela se stvarati cijela priča - reći će za početak Martić.
Sami. Ako uđemo u povijest, ovo je uspjeh koji su stvorili - sami. Uspjeh bez pomoći.
- Nije bilo daleko, 2015. je, mi smo tih godina bili bez ijednog TV prijenosa, jer je Jura Ozmec rekao da neće - otkriva jedan od pionira, Borislav Boćo Vuković, utemeljitelj makarskog Novog vremena i hrvatskog futsala. - Bili smo domaćini "final eighta" u Makarskoj i lobiranjem smo "riješili" da se prenose jedna polufinalna i finalna utakmica. Za to smo platili dvije tisuće eura produkcije... Bilo je to, doduše, zahtjevno vrijeme; liga tri sezone u nizu, od 2016. do 2018., kada je brojala 12 klubova, nije završila. Odlaskom Nacionala opći dogovor bio je da smanjimo ligu na 10 klubova. Za početak...
Usto, na sceni kojom tada vladaju Olmissum i Novo Vrijeme kao nositelji valjane kvalitete, javlja se i - Futsal Dinamo. Otpor, ali i - ključ.
- Odlična vijest, FD će nam dati vidljivost i u medijima - objasnit će danas ljudi doček "iredente".
Da, stigao je Futsal Dinamo, otišao je Ivica Đolo, ali ignorancija institucija egzistirala je i dalje. Sve do 2018., kada sa scene odlaze Zdravko Mamić i Damir Vrbanović, kasnije i Davor Šuker. S novim ljudima došlo je do promjene narativa, iako i dalje "luđaci" guraju sami...
- Kroz koronu smo stvorili koheziju, donijeli selekciju, okružili se ne animozitetom, već istim, jasnim ciljevima. Mi smo rivali na terenu, ali kad se nas deset nađe na plenumu, tu nema preglasavanja, to su zdravi prijedlozi koji idu prema Savezu. I onda Topuzović danas, ili Šprajcer jučer, ideje potvrde iz druge - reći će Vuković, dok se obojica nadovezuju: - Dogodilo se niz dobrih stvari, iznad svega bih stavio Futsal Dinamo, uz braću Morinu, koji su donijeli i ludost i mladost, što je bit. Danas smo, eto, najbrže rastući sport, prešišali smo i košarku po nekim brojkama. Stvorili smo sustav, pokrenuli kadetske i juniorske lige, dok zemlje u okruženju tek kreću s juniorima. Događaju nam se anomalije, ne sumnjam da će ova bronca biti okidač, ali nema brzog leta. Ljudi su čvrsto na zemlji, nema "milijuna i kamiona", i dalje smo mi mali, ali igra se futsal u svakom mjestu, općini, gradu. Imamo problem i u Istri, na Sjeveru, Slavoniji. Jedino je Dalmacija s četiri ranga natjecanja, i imamo problem kako dovesti sva natjecanja do kraja. Ali, svakako, liga izgleda bolje, množe se klinci, Savez nas je koliko-toliko počeo pratiti. Gdje god idem, ljudi pitaju kako? Odgovor je jasan: zasučite rukave, pitajte se jeste li spremni za žrtvu... Realno, luđaka je premalo... A naši luđaci su radili bez pitanja, bez naknade, bez riječi hvale...
U svakom slučaju, kad su shvatili da pomoći nema, okrenuli su se sami sebi. Bez obzira na pripadnost, zvučat će populistički, okrenuli su se sami sebi. Plenum klubova, zatim udruženje klubova, pa sada, eto, i potkomisija za futsal unutar Saveza.
- U tom sustavu bio sam osam godina, sada me naslijedio Đulvat, koji radi u interesu svih nas. Nebitno je što dolazi iz Futsal Dinama, a nama su okruženi, kolokvijalno, Torcida, Kohorta, Armada, Demoni... Ma to je nebitno.
Ali i ključno.
- Ideja je da ovaj sport dobije okvir sustavnog rada i strategije. Sada se s nama nalaze i izbornici, a iako ima različitih razmišljanja, pokušavamo napraviti korake prema naprijed. Ako me pitate, nemam dvojbe: ovo je naša 1998.; u velikom nogometu tada smo počeli vjerovati samo - "ti". Sada to moramo iskoristiti, pomak se mora napraviti da budemo na svakom natjecanju, ali ujedno razmatrati i broj stranaca, jer s druge strane imamo puno klinaca. Ima država koje dovode samo provjerene i odlične strance, i to je OK, ali guranje naše djece je ključno. Tu moramo biti pažljivi i moramo trenirati intenzivnije, luđe, uzeti to od Portugalaca i Španjolaca koji su daleko od nas. Ideje postoje, zajednica postoji, i unutar nje moramo odrediti smjerove da budemo bolji i da ne prokockamo priliku koju smo izgubili 2012. - reći će Martić.
Borba se vodila institucionalno, sada je, valjda, gotova. Bronca, pritom, nije "one hit wonder"..., ali ipak se kontekst stavlja na budućnost i prosperitet.
- Bilo bi zgodno sada likovati, ali zapravo valja gledati na kontekst uspjeha kroz napredak: recimo, od prošle godine imate podatak kako u Hrvatskoj djeluje 95 futsal klubova. I to je zabrinjavajuće. Nakon Eura 2012., primjerice, imali smo 170 klubova. A tada se pokrenula ta tzv. "inicijativa za bolji futsal". U doista olovnim vremenima, gdje smo doživljavani kao smetnja. Sport s posebnim potrebama, dobro kažete. Sada pak, kada se Savez uključio i daje potporu, koja može biti i bolja, i uz Uefu, ispred koje stoji čovjek iz futsala - Aleksander Čeferin, koji je dolaskom na funkciju odmah pitao "Što je s futsalom?", moramo iskoristiti ovaj momentum. Ovo je, nazovimo to tako, priča "od Rige do Rige", od juniora na SP-u 2019. do seniora 2026., gdje je temelj isti - reći će Vuković i plastično objasniti:
- Novo Vrijeme sam osnovao 1979. godine. Bili smo treći razred srednje škole, kasnije smo igrali prigodne turnire, lokalne, pa dalmatinske, pa neke kupove. Slijedom dizanja sporta koji igra svaki klinac, ali rekreativno, tu su bili Kutina, Pakrac, Pula, Rijeka, zagrebačka Uspinjača apsolutno, ali mahom su to klubaški bile manje sredine. Što se nas tiče, namirisali smo da bi Makarska, napokon, mogla dobiti dvoranu, što se dogodilo 2008., a 2012. smo ušli u Prvu ligu i najdugovječniji smo prvoligaš. No, želim reći, baza je u - mladeži. I sponzorima. Možda ne možemo pronaći konstrukt veličine kroz HNS, nemamo javni novac lokalnih zajednica, ali ako smo najgledaniji dvoranski sport u Hrvatskoj, nevjerojatno mi je sljedeće: mi smo, kao futsal zajednica, treći po gledanosti na MAXSportu, nakon SHNL-a i Kupa, dobivali 130 tisuća eura. Ili 13 tisuća eura po klubu. Savez nađe još desetak tisuća eura da klubovi podmire službene osobe... Možda nas je baš to i ujedinilo, da ostanemo na zemlji i da ligu dograđujemo. HNS se prema nama trenutačno (!) ne odnosi kao maćeha, jasno je pritom da ne možemo biti isti kao nogomet, ali, ipak, može bolje. Matija i društvo ipak pobjeđuju, polako, ali sigurno. Došli smo do bronce. Idemo dalje. Do zlata. Metaforički, prije svega. Bazično, a onda što dalje... - zaključuje "slučaj futsal" Vuković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....