Kad je figa u džepu, a glave nisu čiste, i nesreća će nerijetko pokucati na vrata, a Hajduk živi u apsurdnoj, tvrdoj kohabitaciji Gonzala Garcíje i Marka Livaje o kojoj vrijedi pisati i nakon što je kapetan i ikona kluba odigrao cijeli susret. Mnogi su zazivali Livaju, dobili su ga, ali jasno je bilo da se s time samo po sebi ništa ne rješava jer Marko i Gonzalo jednostavno nisu rođeni jedno za drugo.

U kaznenom udarcu koji Livaja nije zabio ne zrcali se samo loš šut kapetana Bijelih niti sjajna intervencija Josipa Silića, iako je to na prvom mjestu, nego i svi nesređeni odnosi i animoziteti koji prate nekvalitetan suživot dvojice glavnih aktera bijele priče te prijete da i ova sezona ode u krivom smjeru. Mogao je Livaja zabiti da je bolje pucao ili da ga vratar domaćina nije pročitao, ali kao da je moralo biti tako. Nije to bio običan šut, nego simbolika nepodnošljivog dualizma.

U Hajduku imamo dva Hajduka, u momčadi imamo dvije momčadi, a na terenu jedna ekipa u bijelim dresovima igra dva različita nogometa: Gonzala Garcíje i Marka Livaje. Kad bi Urugvajac vodio Splićane dva-tri mjeseca, razumna bi bila teza: "Mora naći način da dobije Livaju", ali nakon što čovjek taj posao radi već 14 mjeseci i u cijelom tom razdoblju u tome nije uspio, a na pripremama ga se i pokušao riješiti potjeravši ga kući, kolike su šanse da će García biti trener, Livaja centarfor, a Hajduk imati sustav, kvalitetnu i prepoznatljivu igru s kapetanom u prvoj postavi, koja donosi pobjede u kontinuitetu, Europu i borbu za naslov prvaka? Jednake kao da će osvojiti Konferencijsku ligu.

JOSKO PONOS Cropix

Hajduk je u Varaždinu igrao s Livajom i izgubio od domaćina koji je, poput njega, u četvrtak stradao u Europi. Osim pojedinih dionica u drugom poluvremenu bio je spor, sterilan, pročitan, bezidejan, a taj kazneni udarac jedina je velika šansa koju je stvorio. Nije imao ni presing, ni posjed, ni agresiju niti lucidnost, ponudio je izdanje s kakvim mu prijeti da se neće dobro provesti čak ni protiv Žalgirisa ako u Vilniusu ne odigra osjetno bolje. Pritom je Livaja bio loš, neopasan, Punčec i Mladenovski su se proslavili kao čuvari.

Garcia ne zna iskoristiti Livaju

García želi bržu igru, u većem intenzitetu, pritisak na suparnika, da igrači mijenjaju pozicije, a devetka više radi za druge nego oni za nju, ali u tome ima goleme oscilacije jer često negdje zapne, sheme su mu lagane za blokiranje, a njegov dignuti nos, tvrdoglav i umišljen karakter mu ne pomažu. Livaja traži igru u kojoj se ne mora kidati u obrani, dok ga se u napadu pronalazi u najboljoj poziciji. Pritom će se i povući i razigrati, voli često dobiti loptu. García do danas to nije pomirio. Nije demonstrirao da ima rješenje kako igrati svoj nogomet, ali modificiran s uglazbljenim Livajom. Nagledali smo se ekipa koje u visokom ritmu djeluju vrhunski, a jedan igrač ima privilegiju da ne mora trčati kao ostali. Zar nije Barcelona s Messijem imala najbolji presing na svijetu! S Messijem. Nije problem da Livaju koristi kada mu i koliko treba, nego što je bjelodano da ga ne zna kako iskoristiti.

JOSKO PONOS Cropix

Po svemu, nema puno prostora za simbiozu Garcíje i Livaje, Hajduk mora prelomiti – jedan ili drugi! To vidimo kao preduvjet da se na zdravim temeljima krene dalje. Druga je varijanta da se ništa ne dira, a ekipa se kiseli, utakmice gube u kratkom spoju, u nefunkcionalnom partnerstvu. Daleko od toga da je to jedini problem i da bi rješenjem teklo med i mlijeko, ali jednom je Livaja odbio ući u igru u derbiju s Rijekom, jednom ga je trener potjerao kući, nova eskalacija samo je pitanje vremena.

A kad glave nisu čiste gube se utakmice i koje se ne bi trebale. To je bomba čiji fitilj poduže dogorijeva. Ako se zna koliko dugo traje, sve su manje šanse da se Livaja i García nađu zajedno na brodu sreće. Ne bismo se začudili da već u Vilniusu opet bude na klupi.

Livaja nikad nije igrao slabije nego pod Garcíjom, daleko je od prave forme, nije ni sjena igrača koji je žario i palio SHNL-om. Ne znamo koliko je spreman, nije nam poznato koliko i kako trenira, u mnogome je to do njega, ali možemo misliti kakvi su unutarnji monolozi čovjeka koji je uživao status kralja, po gradu gleda svoje murale, a onda je došao trener koji ga tretira kao juniora. Još se dobro i drži jer znamo jako puno zvijezda čiji ponos to ne bi progutao. On se ipak stavio u službu Hajduka, iako je Marko osebujan lik, a takvi obično nisu skloni pognuti glavu. Točno je da je Hajduk puno veći od Livaje, a pogotovo od Garcíje, ali to su načelni stavovi, čak i parole, a stvarnost je očito pretijesna za njih dvojicu.

García se pokazao kao stručnjak koji može napraviti igru ako je sve po njegovu, ali se nigdje, pa ni u Istri 1961, nije potvrdio kao trener-natjecatelj koji radi rezultate. Zasad mu nedostaje jedna razina za velike domete. Čine je, među ostalim, širina i taktička fleksibilnost koja bi mu omogućila da od najboljih igrača izvuče maksimum, čak i ako nisu profilno skrojeni po njegovoj mjeri, ali i mentalitet prvaka koji bi prenio na ekipu. U njegovu se brzo uvuče nesigurnost.

Ili mu treba dati mir da igra svoje i definitivno pokaže koliko s time može napraviti, lišen tereta Livaje, ili pronaći drugog trenera koji će vidjeti Livaju. Dok god su zajedno mogu nas i demantirati, ali pitamo se zašto nisu kroz sve ovo vrijeme.