Momčad Hajduka je marljivo osvajala, može se kazati i skupljala bodove na osam prvenstvenih utakmica uzastopno, ukupno 20 i onda je u jednoj, objektivno jako važnoj, ovoj posljednjoj protiv Osijeka sve prolila. Zadnji poraz je Hajduk u prvenstvu doživio u Gradskom vrtu (2-0 za Osijek), sada ih je Nenad Bjelica opet matirao (1-0 u Splitu).

Trener Hajduka Paolo Tramezzani je priznao:

- Pobijedili su, jer su bolji. Razlika u igračkoj klasi nije mala, ona je uočljiva.

Točno je, ali isto tako je razlika i u kvaliteti trenera, Nenad Bjelica je velemajstor svojeg zanata, dok je Paolo Tramezzani po svemu ipak samo zanatlija. No, ipak treba se složiti s talijanskim trenerom da je razlika u kvaliteti baš uočljiva. Jer Osječani nemaju u svojoj igri praznog hoda, oni možda i ne napadaju cijelu utakmicu, ali na vrlo djelotvoran način znaju obuzdati protivnika.

DUJE KLARIC/CROPIX Cropix

Bez energije

Momčad Hajduka je još jednom pokazala da do pobjede ili barem neriješenog rezultata mogu doći jedino kad svi zajedno daju maksimum, odnosno kada u svojim redovima nemaju slabu točku, kada djeluju hermetički. Protiv Osijeka od toga nije bilo ništa:

► Mario Vušković gotovo na svakoj utakmici ima jedan fatalni kiks;

► Stefan Simić uživa u svojoj roli zapovjednika obrane, ali rijetko oduzima loptu protivniku, također raritetno je u stanju čisto odbiti loptu;

► David Čolina uglavnom igra kao da se zabavlja kad mu je lopta u nogama, a bez nje ne zna obraniti svoj položaj;

► Stanko Jurić je snaga, želja, volja, ali su kreativni potezi za njega nepoznanica;

► Darko Todorović ostavlja dojam angažiranosti, ali je u tim nastojanjima često izgubljen u prostoru;

► Jani Atanasov djeluje umišljeno, uobraženu u svoju talentiranost, koja je bez pokrića;

► Alexander Kačaniklić je bez ocjene, čak i kornere izvodi loše…

Tako su preostali igrači koji znače, uz vratara Lovru Kalinića, Marco Fossati, koji se na nevjerojatan način pogubi (dva žuta kartona u pet minuta), Umut Nayir djeluje nemoćno kada je zaustavljen Marko Livaja. A ovi igrači koji upadaju u sastav, nisu u stanju unijeti preokret, neku novu energiju, nego se utapaju s drugima u bljedilo.

Prije šest godina Hajduk je startao izvanredno u prvenstvo, 14. kola 30 bodova, toliko je imala i Rijeka, dok je Dinamo bio treći s 27 bodova. I u 15. kolu Dinamo je na gostovanju u Parku mladeži u Splitu poražen od „crvenih“ s 1-0, a Hajduk je na Poljud čekao Rijeku. Navijali „bijelih“ su računali na pobjedu kako bi u tom trenutku, u takvom raspletu s 33 boda imali tri više od Rijeke, a čak šest od Dinama, što je trebala biti sjajna perspektiva. Ma kakvi, malo jok! Rijeka ja satrla Hajduk s 3-0, a Goran Milović, tada stoper „bijelih“, sav nesretan, rekao je veliku istinu:

- Svaki put kad nam pobjeda baš treba mi sve zase…mo.

Tako je to, mijenjaju se igrači, treneri, sportski direktori, predsjednici, a stalnost jedina su kiksevi. U taboru Hajduka vlada neizvjesnost, nesigurnost, labilnost i tu lijeka nema. Umnogome, baš zato, jer nema vjere, ali niti znanja, niti sposobnosti.

Protiv Osijeka je talijanski trener pripremio, zbog objektivnih razloga obranu s četiri beka, ali kao da ne zna, kao da nije već shvatio, da je takva zadnja linije šuplja, da je treba betonirati i to s ozbiljnijim igračima od Kačaniklića i Atanasova, koji jednostavno nisu pravi kapaciteti. Kod nas se kaže „nisu pirka, ni kanjac“, niti su u stanju pomoći obrani, još manje znaju pomoći napadu.

Teške prepreke

Lovre Kalinić poslije utakmice savjetuje da uoči gostovanja u Koprivnici „sada treba dignuti glavu“, kao da je to lako, posebno kad se zna da je Fossati isključen, dok su Vušković i Simić zaradili po treći karton. A poslije Belupa ide se na Dinama, pa dolazi u Split Rijeka… Pitanje je ima li ova momčad Hajduka sposobnosti provući se kroz te teške prepreke.