Na današnji dan prije 20 godina Split je uživao u velikoj proslavi naslova prvaka. Kao u najboljim danima Hajduka iz 70-ih godina, titula prvaka feštala se na ulicama grada. Tijekom 70-ih trofeji su se također slavili na Rivi, ali ovog puta je fešta počela već u zračnoj luci.

- Počela je u Varaždinu odmah nakon posljednjeg sučeva zvižduka i pobjede 4:2. Sjećam se, Varaždinci su nas dočekali dosta motivirano, jer Hajduk im je pobjedom na Poljudu uskratio mogućnost osvajanja titule pet godina ranije. Ali, mi nismo dopustili uzvrat, slavili smo u Varaždinu. I putem od Zagreba također. Ljudi su izašli na ulice, pozdravljali nas od Varaždina do zagrebačke zračne luke - prisjetio se trener Bijelih Zoran Vulić te čarobne večeri krajem svibnja 2001. godine.

Momčad je Vulić preuzeo nakon četvrtog kola, naslijedio je Peru Nadovezu koji je godinu dana ranije osvojio naslov pobjednika Kupa. Danas te proslave i uzastopni trofeji zvuče tako daleko, a nekoć je Hajduk nizao trofeje i sve je djelovalo tako jednostavno i obično. Jer, Hajduk je bio trofejni klub. Te sezone imao je i momčad čiju su okosnicu stvarali domaći igrači.

- Sve je bilo u hajdučkom tonu. Sportski direktor Ivica Šurjak, uz mene u stožeru Ivo Bego, čije suze radosnice nikada neću zaboraviti. Šurjak je ponudio ugovore mladim igračima iz našeg kadra, a ja sam im pružio priliku na terenu.



Vulić je te šampionske sezone u kadru imao najbolje izdanke generacije 1979./80. s Pletikosom, Deranjom, Sablićem, Vukovićem, Miladinom, Andrićem, Matom Bilićem, uz koje su bili godinu dana stariji Ivan Leko, te najmlađi u kadru, Darijo Srna i Mario Carević.

- Njihove karijere dovoljno govore o tome kakav je kadar stvoren u našoj omladinskoj školi. Leko je bio mozak ekipe, Srnu i Carevića sam vodio u juniorima i čim sam došao u prvu momčad odmah sam ih priključio ekipi.

Rođeni lider

Vulić je uočio i jedan posebni kapacitet tada 18-godišnjeg Srne. U jednom razgovoru priznao nam je “Srna je rođeni lider, odmah bih ga stavio za kapetana”.

- Tu Srninu karakteristiku uočio sam još u juniorima. S 18 godina bio je premlad za kapetansku vrpcu u Hajduku te sezone, no znao sam da će u karijeri imati velike igračke i liderske uloge.

Šampionski Hajduk iz 2001. titulu je te večeri odmah po dolasku iz Varaždina slavio na Poljudu, a dan poslije cijela se momčad pojavila na Rivi pred 30.000 ljudi. Zadnja emotivna titula Hajduka.

- Takve proslave ne možete režirati, dogode se spontano iz velike emocije. Navijači su osjetili kako je ekipa disala kao jedan, disala za Hajduk. Imali smo sjajne domaće igrače i pogođena pojačanja s Bubalom, Musom, Bošnjakom i Đuzelovom. To je recept koji i danas egzistira, zato me raduje da je Hajduk na proljeće krenuo tim putem. Drugog nema.