Hajduk ima pravo na pravdu, ali ona se ne traži takvim riječima, punim dinamita

Riječi su razorne kao dum-dum meci. Sjetite se samo kako je skandalozno odjeknula izjava pokojnog predsjednika HNS-a Vlatka Markovića da je “Dinamo najkatoličkiji klub” , kako je nespretno Zdravko Mamić potpalio gnjev riječima “Ja vam garantiram, ja, Zdravko Mamić, da će se utakmica Hrvatska - Italija igrati u Splitu”. I kako je loše odjeknuo slogan “nadahnutog” govornika sa splitske rive: “Naše proljeće dolazi, a njihovo - tko zna kad će!”

Vladari i žrtve

Svi koji tvrde da ovo nije sraz Hajdukove nemoći i Dinamove dominacije, lažu. Ovo je pokušaj Hajdukove publike da poništi Dinamovu superiornost, koju simbolizira Zdravko Mamić, ovo je bunt protiv još jedne Mamićeve rečenice, nakon što je pao u Ligu za bedaka: “Neću se smiriti dok deset puta zaredom ne osvojim naslov prvaka!” Koji si svjetski klub može priuštiti takav luksuz? Ni Barcelona, ni Real Madrid, ni Bayern, čak ni Manchester United u doba Alexa Fergusona. Najbliže su “la decimi” došli Celtic i Rangers, devet puta u nizu su osvajali naslov prvaka Škotske. Ali ne i deseti.

Kroz povijest, Dinamo i Hajduk su bili i vladari i žrtve. Svatko u svoje vrijeme. Dok je sedamdesetih godina Hajdukom vladao trijumivirat Tito Kirigin-Tomislav Ivić-Ante Jurjević (vrhunski menadžer ispred vremena, jedan od najboljih europskih trenera i narodni heroj, politički zaštitnik), vladali su jugoslavenskim nogometom i bili značajan europski čimbenik. Dinamo je tih godina bio mali miš, žrtva, a 1979. godine mu je oteto prvenstvo.

Za vrijeme Franje Tuđmana Dinamo, odnosno Croatia, postao je klub svih poreznih obveznika, najbolji klub istočne Europe, u nogometnom smislu približio se najvišim europskim standardima. Klub je naslijedio (u dugovima) Zdravko Mamić, ali ne s opipljivim europskim rezultatima, makar je raspolagao ogromnim kapitalom. Prodao je igrača za više od 150,000.000 eura, a s takvim kapitalom u hrvatskom nogometu, gdje nitko nema ni za kavu, postaješ moćan, utjecajan, najvažniji. Kao što je svojedobno bio Tito Kirigin, danas je Mamić gospodar nogometne kuće, “Japa”...

Europsko proljeće

Ono što se danas događa u hrvatskom nogometu, ne odgovara ni onima gore, ni onima dolje. No, dvije su to filozofije, ova gore sliježe ramenima i glasi “nigdar ni bilo, da ni nekak bilo”, a ona dolje, galami viče, je*e mater, mediteranski zapaljiva ruši tiraniju, ne priznaje gospodare. Premlaki su i puni bojazni oni gore u svojoj melankoliji, kao i oni dolje u svojoj eksplozivnosti. I riječi se otimaju kontroli, a riječi dugo traju i dugo se pamte.

“Njihovo proljeće”, koje neće tako brzo, Dinamova je stvar, danas najosamljenijeg kluba na svijetu. Nisu ga ostavili samo vlastiti navijači, on je danas samo obiteljska tiskara novca na istočnoj zagrebačkoj periferiji. Ima jednu od najboljih omladinskih škola u Europi, na razini La Masije, ima monopol nad svim mladim igračima u Hrvatskoj, jer Mamić ne štedi novca i ima agenta koji ono što producira akademija zna unovčiti. Europski rezultat je pao u drugi plan, bitan je profit. Naravno, nema europskog proljeća, što je postalo predmetom ruganja i sprdnje. Iako se ništa ne bi promijenilo ni da je Dinamo pobijedio Astru i Celtic, da je dočekao Božić u Europi, dobar dio publike postao je potpuno indiferentan prema Dinamu.

Moji urednici su uglavnom bili hajdukovci. Od Zvone Mornara do danas, iz novina je curilo maslinovo ulje, uz koju kap zagorskog kiseliša. Mnogi od njih su me uvjeravali kako je apsurdno da sportski novinar, čija je rodna kuća udaljena samo pedeset metara od rodne kuće Bernarda Vukasa, ne navija za Hajduk. Ali, moj otac Mijo, šuster, tumplao je cipele, a kao klinca “tumplao” je i mene Lamzom i Perušićem. Bez obzira na Bernarda Vukasa, u Vugrovcu danas živi samo jedan Hajdukov navijač. Borben je i glasan. I taj me “zaskočio” s proljećem...

Predsjednik-fantom

Sintagma o našem i njihovom proljeću, usporedba ZG=BG vrijeđa Zagrepčane, ali i Dalmatince, koji žive u Zagrebu. A živi ih oko 200.000 i mnogi od njih navijaju za Hajduk, ali se osjećaju Zagrepčanima. Takvim riječima, punim dinamita, ne traži se pravda, na koju Hajduk ima pravo. Imaju pravo protestirati protiv rigoroznih kazni, ali moraju očistiti i vlastitu kuću od huligana, trouble-makera i ostalih nečistoća. O tome autori pobune, sociolozi regrutirani iz Torcide, ne vole govoriti. Još ću pitati; postoji li u ovoj državi autoritet, a da nije predsjednik države, koji nered u HR nogometu koristi kao slogan predsjedničke kampanje? Mnogi su rekli da je nogometni predsjednik-fantom napravio svinjariju, ali, čemu služi potpredsjednik? Zašto se u odsutnosti predsjednika nije obratio naciji. A svi znamo da voli govoriti više nego Fidel Castro...