U HNL-u trenutno radi deset trenera čija je ukupna dob 494 godine. To znači da im je prosjek 49,4, a što ukazuje na okvir zrelosti struke po klubovima. Najstariji je Matjaž Kek sa 65, do njega Silvijo Čabraja sa 58 godina. Najmlađi je Nikica Jelavić (41).
U ovoj fazi lige, dakle, još nije zaključen prvi turnus (9 kola), imali smo "samo" jednu smjenu. Dotad najmlađi Mario Gregurina (38) smijenjen je 31. kolovoza nakon što je u 420 dana vodio 45 utakmica Slaven Belupa.
Kovačević, Kek i Bessone imaju trofeje
Je li Gregurinina vrijednost treće mjesto u prvom dijelu prošle sezone ili je to završno osmo, a nakon što mu je klub prodao ponajbolje igrače, na čelu sa Jagušićem?
Možemo analogijom to usporediti i s bivšim Istrinim trenerom Oriolom Rierom, koji je stalno bio pod kritikama i u pulskoj javnosti, a koji je u početku 2026. došao i do treće pozicije na tablici. Nakon toga su mu prodali ponajbolje igrače (Koski, Marešić, Lawal...) te je u travnju smijenjen dok je Istra bila na šestoj poziciji (kao i na kraju), nakon tri uzastopna poraza. Razlika u rezultatskom kontekstu s Gregurinom jest da je Riera imao grupu starijih igrača protiv te nije znao uvesti reda u svlačionicu. Štoviše, pojačao je nered...
Značajka aktualne desetorice trenera u ligi jest da samo dva trenera imaju osvojene trofeje u HNL-u. To su Matjaž Kek, koji je s Rijekom osvojio prvenstvo, dva Kupa i Superkup (u Sloveniji dva naslova) te Mario Kovačević, koji je s Dinamom osvojio duplu krunu prošle sezone. Ostalih osam trenera nema egzaktni (trofejni) pokazatelj maksimalnog dometa, a jedini izuzetak može biti Federico Bessone (42), koji je osvojio naslov u ipak niskobudžetnoj ligi Andore.
Uzmemo li u obzir samo trofejne dosege, onda bi nas odgovor na pitanje tko je aktualno broj jedan trener u HNL-u usmjerio prema Mariju Kovačeviću. On je najsvježiji pobjednik, ali zanimljivo je da je trenutno najosporavaniji trener u ligi i trpi najsnažnije kritike javnosti.
Na tom "tronu" naslijedio je Gonzala Garciju, koji je kao trener Hajduka u početku kolovoza bio tretiran u navijačkoj i medijskoj (većinskoj) javnosti kao neznalica koju treba što prije isplatiti i potjerati ga. Početkom rujna Urugvajac je "osvojio" kritiku, navijače, upravu, širu javnost i ostali dio svijeta te je sada u tretmanu trenerčine! Da je, primjerice, Hajduk imao dovoljno novca da ga isplati (visoka ugovorna otpremnina) i poslušao vox populi, ne bi se dogodila kolovoška serija HNL pobjeda i nakon 16 godina prolaz u grupu Konferencijske lige, odnosno ostalo bi zapisano i odjekivalo da je Garcia veliki promašaj i još jedan neuspješan trener na klupi Hajduka...
Tko je najbolji trener HNL-a?
U većem ili manjem odjeku, ovisno o kojem klubu (dimenziji) je riječ, treneri u HNL žive pod istim tretmanom. Apsolutno se sve mjeri kroz trenutni rezultat, slijedom čega netko uživa tretman "odličnog trenera" ako pobjeđuje, ali odmah nakon nekoliko poraza postaje "nesporno sporan".
Takav tretman u doživljaju navijača djeluje logičan ulozi. Navijači funkcioniraju na strasti i emociji, a pogotovo u današnje (digitalno) doba one se mijenjaju praktično od utakmice do utakmice. Problem za struku u Hrvatskoj leži u činjenici da tako funkcioniraju mediji, koji javnost usmjeravaju u doživljajima nečijeg rada, posljedično imaju utjecaja na stavove uprava klubova.
Taj problem postaje još značajniji jer vodstva klubova najčešće trenere žrtvuju kao alibi za svoje propuste. Koliko god je atmosfera u navijačkom puku važna, toliko nije logično da mediji tretmane struke temelje na dvojbenim postavkama ambicija kluba, nerealnim očekivanjima određenog kadra igrača, ali i na selektivnim objavama sa društvenih mreža...
Je li rezultat uistinu ključan pokazatelj nečije trenerske kvalitete? Je li identitet igre, odnosno kvaliteta prezentacije značajniji faktor procjene nečije stručnosti? Može li napredovanje igrača i posljedični transferni uspjesi ukazati na uspješnog trenera za određeni klub?
Šafarić uveo Varaždin u Europu
Tretirati nekog najboljim trenerom u ligi, pogotovo u ovako strukturiranom HNL-u, gdje su drastične razlike u dimenziji klubova, njihovih proračuna, uvjeta i javnih tretmana, jalova je priča. U ligi je Dinamo natjecateljski najuspješniji, s tek rijetkim izuzecima neuspjeha u proteklih 20-ak godina. To ne znači da su njegovi treneri najbolji, ali ostaje činjenica da su najuspješniji, jer tako rezultat pokazuje.
No, uzmemo li primjer trenera koji ima i više trofeja od Dinamovog, dakle Keka iz Rijeke, znači li da je trenutno slabiji trener ako mu je momčad na petom mjestu i nije uspjela osigurati plasman u Konferencijsku ligu? Naravno da aktualni doseg ne može biti kriterij procjene. Kek se tek vratio, početak je procesa stvaravanja nove momčadi za željene domete (borba za trofeje i europske iskorake), a uz vrijeme nužno mu je i da klupska podrška (financijska) bude odgovarajuća. U tom kontekstu aktualna snaga Rijeke sasvim je drugačija u odnosu na prvu Kekovu trofejnu eru.
Suština je, dakle, da treneri u radu i ambiciji pokažu svoju vrijednost umnogome ovise o klupskoj realnosti, financijskim mogućnostima, snazi konkurencije i svojoj formi. Nogomet je, inače, carstvo svekolikih mjena, a isto vrijedi i za klubove, igrače i trenere. Kek s 52 je bio sigurno drugačiji nego Kek sa 65 jer sada jest iskusniji, ali pitanje je imaju li njegove metode istu prođu kao prije desetak godina...
Mogli bismo niz analogija navoditi. Silvijo Čabraja je radio odličan posao u Lokomotivi, sazrijevali su mladi igrači, igralo se lepršavo. U Vukovaru nije polučio slične epiloge jer, logično, različiti su klubovi i realnosti u pitanju. Sada će u Slaven Belupu pokazati koliko su njegovi trenerski dometi odlučni da jedan klub bude bolji nego s prethodnim trenerom.
Nikola Šafarić nije osvojio trofeje, ali je dva puta zaredom uveo Varaždin u Europu, što je za klub kao "mali trofej". No, koja je realna vrijednost Šafarića trenera, kojem je direktor Šafarić (dakle, sam usmjerava stručnu politiku i selekciju) pokazat će se u drugačijim uvjetima (kriza rezultata, drugi klub i slično).
Bessone i Cabello napravili su najviše
Bessone u Osijeku i Cabello u Istri dosad su napravili najveći posao na planu igre, njenog identiteta, organizacije i pristupa. Uvjerili su mlade igrače da mogu biti na željenoj razini, oni su to dali naslutiti i tako su stvorene nove vrijednosti. Jesu li treneri koji osvoje naslov s Dinamom, Hajdukom ili Rijekom, odnosno s najbogatijim proračunima, bolji od onih koji su stvorili nove vrijednosti i modernije pristupe, a nemaju trofej ili europsku vizu? Takve usporedbe nemaju logike jer su parametri ambicije, mogućnosti i inih potencijala različiti za svaki klub.
Vrednovati trenerove dosege treba prije svega po tome koliko je bio uspješan u ispunjenju realnih ambicija određenog kluba. Zato su uspješnije one uprave koje prepoznaju takve trenere i daju im šansu da napreduju te nužno potrebno vrijeme i strpljenje. Zato su najuspješniji oni treneri koji dobru eru u jednom klubu potvrde u drugom, i pogotovo pokažu vrijednost kada dobiju šansu u jačem i ambicioznijem (posljedično težem) klubu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....