Drugačiji su tipovi napadača, to je neosporno. Jedan je klasična "devetka", drugi nešto posve drugačiji. Stilski, igrački, tipski, karakterno. Prvi je uz prasak otišao, drugi je uz grmljavinu stigao. Prvi je iza sebe ostavio ogromno naslijeđe, drugi svoju ostavštinu tek stvara. Ima li slijedom svega uopće smisla postaviti pitanje – je li Dion Drena Beljo golovima i igrama "natjerao" navijače Dinama da zaborave Brunu Petkovića?

Mitski status ‘plave devetke‘

Zapravo – ima. Jer, pitanje koje se danas sve češće čuje oko Maksimira nije nužno usporedba. Već vrsta prijelaza, i to na mjestu koje je u mnogočemu vrlo "slisko". I to zbog statusa onoga što nose na dresu: "plavi devet" kultni je, pa i mitski status igrača s tim brojem na leđima. Od Dražana Jerkovića, preko Slavena Zambate, prije njih Mare Wölfla ili Augusta Lešnika, do Cice Kranjčara, kasnije Gorana Vlaovića, nikad među navijačima do kraja potvrđenoga Igora Cvitanovića, što je izuzetno nekorektno, zatim Eduarda da Silve, pa i – Brune Petkovića.

Bili su tu i Snješko Cerin, i Davor Šuker, i Mark Viduka... i brojni drugi velikani, neki s više, neki s manje nastupa (i golova). U ovom društvu morao je biti i Andrej Kramarić, ali to je već prljava priča za bjegunce s one strane granice... Uglavnom, "plava devetka" u Dinamu nikad nije bila samo broj, već mala institucija.

Beljo dolazi iz neke druge škole. On je ono što, u neku ruku, u nogometu danas izumire, čista, klasična devetka. Napadač koji živi za gol

Na prvu, stoga, takva dvojba djeluje nepravedno. Petković je u Dinamu institucija, čovjek koji je u plavom dresu osvojio 11 trofeja, upisao 279 nastupa (blizu klupskog TOP 10), zabio 88 golova, upisao 61 asistenciju, razbio europsko prokletstvo koje je desetljećima visjelo nad klubom, čime je postao jedan od zaštitnih znakova moderne dinamove ere. Njegovi europski nastupi, golovi u velikim večerima i sposobnost da igru spusti na razinu ideje, a ne samo instinkta, pretvorili su ga u nešto više od klasičnog napadača.

Bruno Petković bio je simbol velike, povijesne Dinamove ere koja je prošlog ljeta došla svome kraju

BORIS KOVACEV/CROPIX Cropix

U prijevodu, Petković nikada nije bio samo "devetka". On je bio neprilagođena zamka, stupica za suparnika, a faktor x za svoju momčad. Napadač koji je često igrao leđima okrenut golu, koji je veznjacima otvarao prostor, koji je iz jedne lopte znao stvoriti napad. Ponekad i iz ničega. U njegovoj igri bilo je nečeg pomalo starinskog, gotovo romantičnog: centarfor koji misli, koji usporava utakmicu kada svi jure i koji nogomet shvaća kao šah, a ne samo kao sprint. Na trenutke iritantan do bola, ali u čas i frajer koji izuva iz cipela klasom, rijetkim potezom. Sve u jednom paketu.

Beljo, međutim, dolazi iz neke druge škole. On je ono što, u neku ruku, u nogometu danas izumire, čista, klasična devetka. Napadač koji živi za gol. Njegov nogomet nije, dakle, Petkovićeva filozofija, nego refleks. Ne traži loptu da bi organizirao igru, nego da bi je poslao tamo gdje je jedino važno, iza leđa vratara. Brojke zato djeluju gotovo brutalno jednostavno – 23 gola u 36 utakmica u prvoj sezoni.

U Maksimiru su dugo čekali takvu statistiku. I, još važnije, čekali su napadača koji gol doista čini rutinom, a ne događajem. Beljo to zasad radi s lakoćom koja pomalo iznenađuje čak i one koji su vjerovali u njegov potencijal. Pritom, dugo se tijekom jeseni dvojilo je li tih potencijalnih šest milijuna eura, čime spada među ulazne rekordere, u stanju opravdati, jer njegov početak nije izgledao spektakularno. Jesen je bila razdoblje prilagodbe, bilo je utakmica u kojima se tražio, trenutaka kada se činilo da Dinamo i dalje traži napadača koji će popuniti prazninu nastalu nakon Petkovića, bilo je časova kada je iritirao ili se uvrijedio i žalio. I zbog svega se činilo da zima mora donijeti "reset" ili potencijalno traženje drugih opcija. Ima spojeva u sportu koji nikad nisu idilični, bez obzira na međusobne simpatije...

Dion Drena Beljo ovoga proljeća postavlja standarde koji u Maksimiru nisu dugo viđeni

JOSIP BANDIC Cropix

No, proljeće je potom donijelo drukčiju sliku. Golovi su počeli dolaziti u serijama, a s njima i osjećaj da Dinamo ponovno ima napadača koji utakmice rješava jednostavnom formulom – lopta, šesnaesterac, udarac, gol.

Nova Dinamova priča

I tu zapravo dolazimo do odgovora s početka teksta. Dinamo nije morao pronaći novog Petkovića, a realno ni mogao, pa možda ni trebao. Jer sustav igre posljednjih sezona bio je, između ostaloga, ovisan o Petku. Stoga se činilo logičnim naći nekoga za drugačiju, novu priču. Beljo iz te perspektive ima smisla, njegov nogomet je direktniji, instinktivniji, gotovo na trenutke i sirov. Ali upravo zato Dinamo s njim dobiva nešto što je povremeno gubio u prethodnim sezonama, jednostavnost u završnici.

I zato se događa nešto zanimljivo. Ne, navijači ne zaboravljaju Petkovića – jer takve se figure ne brišu lako iz kolektivne memorije – nego se polako navikavaju na drukčiju verziju napadača. Petković je bio simbol jedne ere. Beljo bi mogao postati "poster boy" sljedeće. Beljo je tek na početku. Jedna sezona, pa makar bila i ovako učinkovita (a još nije kraj), ipak ne stvara legendu. Petković je svoju gradio godinama, trofejima, europskim večerima i trenucima koji su ostajali u pamćenju navijača. Pitanje je hoće li Beljo uopće imati toliko vremenskog prostora. Nije baš izvjesno, dapače.

Ali u kontekstu samog pitanja, Dinamo i njegovi navijači doista su možda već u prvoj potrazi nakon jedne duge, sjajne i plodne ere pronašli "devetku". A on, konačno, ne mora biti novi Petković. Dovoljno je da bude – Beljo. Ovakav Beljo...