U potrazi za "plavim devet" u Maksimiru, prvo smo naletjeli na - Nicolasa Anelku. Naime, dok smo razmjenjivali poruke s vodećim topnikom hrvatskog prvenstva i finalizirali detalje razgovora uoči derbija, u gornjem lijevom kutu ekrana na WhatsAppu, na njegovoj profilnoj fotografiji, vrebala je "faca" ikonske špice i prvoklasne ptice selice nogometnog svijeta. Prvo pitanje se, dakle, serviralo samo od sebe...
- Ah, svi me pitaju zašto njega imam na profilnoj - ekspresno se nasmijao Dion Drena Beljo, traženo lice s druge strane razgovora, i nastavio:
- Thierry Henry je najdraži igrač mom najboljem prijatelju i prije par godina smo naletjeli na fotografiju njega i Anelke, koji mi se svidio zbog dokumentarca na Netflixu, prvenstveno kao igrač, ne toliko zbog nekih drugih stvari, ali tako je ta priča nastala zbog zafrkancije s najboljim prijateljem.
Iako je francuski napadač u karijeri stanovao na adresama elitnih klubova u četiri ‘lige petice‘, Bundesliga je, zapravo, jedina koja mu nedostaje u zavidnoj kolekciji, a iz prvog razreda njemačkog nogometa na hrvatske travnjake je iz Augsburga ponovno zakoračio stasiti strijelac iz Vinkovaca. U prvih šest mjeseci avanture s "modrima" i prije proslave 24. rođendana u nedjelju protiv Gorice - koju je obilježio s dvije lopte u suparničkoj mreži - Beljo je dosadašnji maksimirski mandat zaokružio s ravno 20 pogodaka u svim natjecanjima. Dva dana uoči bitke kod Hajduka za Sportske novosti ekskluzivno je progovorio o nogometnim i životnim putešestvijama.
S četiri dana zakašnjenja sugovorniku smo prvo čestitali rođendan, ali što je on poželio sebi?
- Ne bih otkrivao želje, zadržat ću ih sada za sebe, ali u svakom slučaju hvala na čestitkama.
Jesu li suigrači ostali gladni na rođendan?
- Ne, ne, nisu. Bilo je slavonskih proizvoda za degustaciju, otac je sve pripremio iz Vinkovaca.
Iako ste djetinjstvo proveli u gradu na Bosutu, originalno ste, zapravo, "purger" prema adresi rođenja. Koja je priča iza toga?
- Roditelji su bili na studiju u Zagrebu, živjeli su tu par godina i onda sam se dogodio ja. Prvih godinu, dvije moga života živjeli smo u Zagrebu, ali svi naši su bili u Vinkovcima, tako da smo se i mi vratili jer je to bilo prirodno.
Dakle, na pjevačkoj inicijaciji u Maksimiru bili ste u raskoraku između "rođen u Zagrebu" i "dođi u Vinkovce". Mogli ste zapjevati obje, zar ne?
- Jesam, ha, ha, ali nisam trebao. Hvala Bogu.
Dinamo je, pak, novu "devetku" na službenim kanalima predstavio uz rečenicu "vratio se u svoj rodni grad i u svoj voljeni klub čiji je član od rođenja". Je li to istina?
- Je. I moji roditelji, ali djed pogotovo, veliki su dinamovci. Od malih nogu sam i ja tako odgajan.
"Plavi devet" je kultni pojam na Dinamovu planetu. Koliko je, doista, težak uteg toga dresa?
- Iskreno, moram priznati da je. Možda sam očekivao i manji pritisak. Sigurno nije lako, nije laka ta odgovornost, koja je velika, ali treba vremena za prilagodbu. No, to je izuzetan privilegij, nositi taj broj za Dinamo i uopće igrati za Dinamo.
Na zidu legendi svih "plavih devet" u povijesti zlatnim slovima urezano je ime Zlatka Kranjčara. Jeste li znali da je i Cico u bečkom Rapidu, u dvije od svojih sedam sezona, nosio "sedmicu" na leđima, broj koji ste i vi nosili prošle sezone u austrijskoj prijestolnici?
- Ozbiljno? Nisam to znao. Prošle godine su u Rapidu obilježavali obljetnicu njegove smrti, iznimno ga cijene i legenda je i tamo.
Cico je iz Dinama otišao prema Rapidu, a vi ste režirali obrnutu putanju. Čime vas je Zvone Boban "kupio" u pregovorima? Nije tajna da ste bili središnja točka njegova projekta.
- Bili smo u stalnoj komunikaciji. Izuzetna je čast što me takva legenda i ličnost vidjela u dobrom svjetlu, što je smatrala da mogu biti jedan važan kotačić novog stroja. Svidjelo mi se sve što je prezentirao i pristao sam, naročito iz emocije prema Dinamu. Odlučio sam se vratiti u Hrvatsku i drago mi je zbog toga.
U njemačkoj Bundesligi debitirali ste u dvorištu Borussije Dortmund, u dresu Augsburga pred famoznim "žutim zidom", a u Maksimiru ste službenu premijeru upisali protiv Vukovara u drugom kolu. Bad Blue Boysi su tada obilježavali 30. obljetnicu operacije Oluja i, prema našoj procjeni, odradili (po)najbolju navijačku predstavu u tekućoj sezoni. Jeste li se više naježili u Dortmundu ili protiv Vukovara u Maksimiru?
- Stvarno je bilo predivno u Maksimiru za obljetnicu Oluje, tada sam se više naježio. Međutim, noge su mi klecale na Signal Iduna Parku u Dortmundu kada je Borussia pritisnula u prvih pola sata. Nisam loptu dotaknuo do 30. minute.
Iako na bespućima interneta pored vašega imena svugdje piše 195, jednom ste izjavili da ste visoki 196 centimetara. Što je istina?
- Ah, tu negdje. Možda je ipak 195.
Svejedno biste bez problema dominirali pod košem pored suigrača.
- To sigurno. Žao mi je što nikada nismo bacili. Vjerujem da bih sada mogao i zakucati. U srednjoj školi nisam mogao, ali često smo igrali jer je bilo puno košarkaša.
Ipak, vaša druga ljubav je futsal.
- Tako je. Dok nisam počeo igrati seniorski nogomet, igrao sam futsal u Aureliji, klubu iz Vinkovaca. Oni su trenutačno druga liga, prošle godine bili su u prvoj, ali obožavao sam mali nogomet i sve te zimske, ljetne turnire. Ležalo mi je to, dobro sam se snalazio i vjerujem da mi je pomoglo u velikom nogometu. Nadam se da ću igrati termine kada završim karijeru, uživam u tome.
Možda stignete i baciti oko na Futsal Dinamo. Uskoro slijedi i finale Kupa protiv Rijeke. Obje dvorane bit će ispunjene do vrha.
- Još nisam bio na Futsal Dinamu, nažalost, ali htio sam otići na polufinale Kupa. Vjerujem da ću ići na finale, a Aureliju gledam svaki vikend, tako da pratim sve i u tome.
Kako bi onda izgledala vaša idealna petorka za hakl od suigrača iz Dinama? Jedan vratar, trojica suigrača i vi.
- Uh... Livaković na golu, sigurno bih uzeo Vidovića jer je španer i bio bi odličan. Stavio bih Stojkovića, i on bi bio "top". A iza? Hmmm... Možda Mišića na zadnjeg.
Proteklih se mjeseci nerijetko šuška o povratku drugih momčadi u hrvatski nogomet, što vama nije strano jer ste odigrali 38 utakmica za Osijek u drugoj ligi i zabili devet pogodaka. Iz prve ruke otkrijte: koliki će to dobitak biti za hrvatski nogomet?
- Nisam ni znao da sam toliko nastupa skupio u drugoj ligi, ha, ha. To je jako dobra stepenica za mlađe dečke, koji onda mogu biti u kontroliranim uvjetima u B ekipi, recimo u Dinamu, dok ne napadnu pravi prijelaz u prvu ekipu. Taj skok između juniorskog i seniorskog nogometa stvarno je ogroman, a Dinamu će ta ekipa dobro doći. Kada pogledamo koji su igrači prije igrali u drugoj ekipi, poput Šutala, Gvardiola i Olma, onda je jasno da je to jako dobra međustepenica.
Spomenuli ste Josipa Šutala, pa ćemo se nadovezati s jednom vašom starijom izjavom, kada ste rekli da "protiv njega niste voljeli igrati jer je bilo teško". Je li on i dalje jedan od najtežih čuvara s kojima ste se susretali?
- Kad god sam igrao protiv njega, nisam zabio gol i loše sam odigrao. Stojim pri tome. Vjerojatno bi to bio i McKenna da sam igrao protiv njega.
S 20 golova na kontu do otvaranja ožujka, već sada je jasno da igrate najraspucaniju sezonu u karijeri. Koja bi vas golgeterska brojka zadovoljila na kraju sezone? Novo priznanje dobili ste i nagradom za igrača mjeseca za veljaču.
- Ne bih isticao takve ciljeve, ali drago mi je da sam dogurao do 20. I dalje sam gladan, želim još više. I ta nagrada za igrača mjeseca poticaj je za dalje, nadam se da nije posljednji put u ovoj sezoni.
Iako smo potražili najefikasnije napadače "modrih" u jednoj sezoni kroz povijest, jer nas je zanimalo jeste li blizu vrha, na tronu je usamljen - Dudu. Eduardo da Silva u sezoni 2006./07. zabio je - vjerovali ili ne - čak 47 "komada" u svim natjecanjima za Dinamo.
- Čuo sam da je Čop zabio 33 u jednoj sezoni, ali ovo što je Eduardo napravio... Nestvarno.
Vi ste, pak, s 14 pogodaka usamljeni na vrhu trenutačne ljestvice strijelaca u prvenstvu. Sjećate li se koji je topnik iz Dinama zadnji osvojio tu nagradu prije osam godina?
- Oršić mi prvi pada na pamet, ali osam godina mi se čini puno, tada je tek dolazio u Dinamo. Možda Soudani?
Tako je, a Dinamo je 13 puta u povijesti lige imao najboljeg strijelca, ali samo u dva navrata to je bio rođeni Zagrepčanin - Tomo Šokota. Iako biste vi, dakle, bili drugi s takvom nagradom u Dinamu i zagrebačkom adresom rođenja, u čak osam navrata su Dinamovi najbolji strijelci bili rođeni na slavonskom tlu: Vlaović dvaput (Nova Gradiška), Cvitanović dvaput (Osijek), Olić (Davor), Bošnjak (Vinkovci), Mandžukić (Slavonski Brod) i Čop (Vinkovci). Očito je da postoji neka tajna veza Dinamovih napadača i Slavonije?
- Impresivno. Ja se nadam da postoji i da ću nastaviti taj uspješan niz.
Kada smo pročešljali vašu statistiku pod različitim trenerima, najviše pogodaka, po njih 20, zabili ste kod njih dvojice. Oni su Mario Kovačević i Gonzalo García. Protagonisti nadolazećeg derbija na Poljudu. Kako biste ih usporedili?
- Za obojicu imam samo riječi hvale. O Garcíji sam uvijek pričao sve najbolje, pod njegovom palicom počeo sam zabijati na velikoj sceni i ostalo mi je to u lijepom sjećanju, ostali smo u dobrom odnosu. Trener Kovačević također, sve najbolje i o njemu, imamo jako dobar odnos, nadam se da ćemo zajedno uzeti dvostruku krunu.
Zabijate često, ali na Poljudu još nikada. Šest utakmica, nula golova. Planirate li prekinuti taj crni niz?
- Istina. Zabijao sam Hajduku, ali svaki put u domaćoj utakmici. Zabio sam za Dinamo u zadnjem derbiju, ali poništen je gol. Sada je pravo vrijeme za to, nadam se da ću to ispraviti za vikend.
Dok Hajduk nije u bajkovitom trenutku zbog remija u Varaždinu i ispadanja iz Kupa, vi ste odmorniji i u pozitivnom raspoloženju. Hoće li Dinamo napasti od prve minute u Splitu?
- Derbi je uvijek drugačija utakmica. Trenutačna forma onda utječe jako malo, to su posebne utakmice i tako će biti i ovaj put. Naravno, mi smo Dinamo i svaku utakmicu idemo na pobjedu. Ne idemo se braniti, idemo po tri boda.
Pored visokih brojki u golgeterskoj rubrici, prilično visoke su i brojke u kategoriji žutih kartona. Protiv Genka niste igrali zbog tri akumulirane opomene, ukupno ih imate šest u ovoj sezoni, a u Rapidu ste ih prošle sezone skupili deset. Prilično atipično za jednog napadača.
- Slažem se. Ne bih rekao da sam agresivan, ali ne ponosim se tom brojkom. Nadam se da do kraja sezone neće biti niti jedan.
Iako nosite prvo ime prema grčkom bogu vina, veselja i ekstaze, odajete drugačiji dojam izvan terena: staložen, miran, pristojan. Drugo ime, pak, nosite prema djedu Dragi, kojemu je Drena bio nadimak. Čuli smo da u Vinkovcima za njega govore da je bio "mangup koji je u jednom danu mogao proživjeti pet tuđih života". Stoji li to?
- Je, istina je. Bio je osebujna ličnost, u Slavoniji ga svi znaju. Žao mi je što nije doživio moj odlazak u Dinamo. To je bila njegova velika želja, kao i nastup za hrvatsku reprezentaciju. Uvijek ga se rado sjetim.
Koji je bio njegov najbolji savjet?
- Uvijek je volio fine igrače. Da se proda lažnjak, opali vanjskom, loba golmana... To ga je oduvijek oduševljavalo, pa se trudim i biti takav igrač, takvim stvarima me učio, a i ja volim takve igrače, takve poteze.
Za reprezentaciju debitirali ste prije dvije godine, ali na tu ste karijeru nadodali još samo jedan nastup u kockastom dresu. Izjavili ste nakon toga da je povratak u reprezentaciju "najsvetiji cilj". Je li tako i dalje?
- Naravno. Ne samo meni, nego svakom sportašu. Pogotovo u Hrvatskoj, svima je želja i motivacija da zaigraju u hrvatskom dresu.
Kako izgleda završnica ove sezone u vašim snovima?
- Dvostruka kruna s Dinamom. To je prvi i primarni cilj, a nakon toga sve što se dogodi bila bi nagrada.
Između redaka iščitavamo da je to potencijalan odlazak na Svjetsko prvenstvo, zar ne?
- To je stvar koja bi upotpunila sezonu i zaokružila. Bio bih izuzetno sretan, ali želim to zaslužiti, dati sve od sebe za to.
U seniorskoj karijeri imate 83 pogotka, ali niti jedan trofej. Žulja li vas ta nula?
- Imam treću ligu, ako se to piše, ha, ha. Žulja malo, da, malo su me suigrači i zezali na tu temu, ali nadam se da ću ove sezone to uzeti - zaključio je sa smiješkom Dion Drena Beljo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....