Dvoboj protiv Genka svakako nije utakmica karijere Dinamova trenera Marija Kovačevića, ali je neprijeporno dosad najveća utakmica u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Utakmica velikog uloga, budući da bi prolaz u osminu finala Europske lige imao velik značaj za ovu momčad Plavih, koja je, kako to strateg Plavih često ističe, još u procesu stvaranja. Na domaćem planu potvrđuje se potencijal, o čemu govori i velikih pet bodova prednosti na ljestvici ispred Hajduka, pa iako još uvijek ima „praznoga hoda” i predstava ispod željene razine (primjerice, protiv Rijeke na Rujevici), u SHNL-u zasad rezultatski gotovo sve ide prema zacrtanom planu.
Međutim, Europska je liga jesenas donijela više razočaranja nego zadovoljstva. Unatoč spoznaji da je Dinamo izborio nastup u doigravanju za osminu finala, nakon silovitog starta i osvojenih sedam bodova u prve tri utakmice (Fenerbahče 3:1, Maccabi 3:1 i Malmö 1:1), uslijedila su tri teška poraza (Celta 0:3, Lille 0:4, Betis 1:3) u okršajima protiv klubova iz, u najbolju ruku, srednje europske klase. Visoka pobjeda 4:1 protiv FCSB-a potom je donijela prolaz u drugi dio natjecanja, neovisno o porazu 0:2 kod Midtjyllanda...
Kad je početkom lipnja zakoračio u Maksimir, Mario Kovačević mogao je samo naslućivati što ga čeka u najvećem izazovu trenerske karijere. Nikad, naime, nije bio ni blizu klupe tako velikog kluba poput Dinama (osim kad je s Varaždinom i Slavenom Belupom igrao protiv zagrebačke momčadi) i pred njim je bilo mnogo nepoznanica. K tome, došao je u trenutku kad je Zvonimir Boban od temelja „renovirao” svlačionicu i morao je tijekom ljetnih priprema velik broj novih igrača posložiti u uigranu momčad. A to bi bila teška zadaća i za kudikamo iskusnije trenere.
Olakotna okolnost svakako mu je bila što je Boban apsolutno stao iza njega, kao i spoznaja da Dinamo nije imao europskih izazova do druge polovice rujna. Dakle, na domaćim je prvenstvenim utakmicama Kovačević trebao slagati momčad koja će biti spremna i za europske izazove. I dobro je počelo, Kovačević je ubrzo standardizirao sastav u kamen uklesanom sustavu 4-3-3, znalo se njegovih prvih 11 kad je sve idealno i to je svakako bilo pozitivno.
Međutim, problem su bile rotacije. Prvih je mjeseci, naime, ozbiljnije koristio tek 14–15 igrača, što je svakako bilo premalo, posebno u non-stop ritmu igranja. K tome, na taj je način stvoreno i nezadovoljstvo onih koji nisu dobili priliku, što je utjecalo na koheziju i zajedništvo u svlačionici, pa su tako i neki igrači javno iskazivali nezadovoljstvo malom minutažom. A nije se moglo ni zaključiti koji to igrači, od onih koji nisu u prvom planu, jednostavno nisu za Dinamo, a kome treba dati veću minutažu. Teško se Kovačević snalazio u tom rotacijskom vrtlogu, što i nije čudno, jer je prije Dinama radio u Varaždinu i u Slavenu Belupu, u klubovima u kojima i nije imao više od 14–15 kvalitetnih igrača za nastup.
No kako je vrijeme odmicalo, Kovačević je stjecao iskustvo i pokušavao je učiti na vlastitim pogreškama i ispravljati ih. Istina, na tom je putu bilo i teških trenutaka (visoki europski porazi, pa posrtaji u SHNL-u), ali tada je Boban čvrsto stao uz trenera, nije bilo nikakvih „potresa” u Maksimiru niti su se tražili Kovačevićevi „zamjenski kandidati”. A to je svakako dalo treneru i dodatno samopouzdanje.
U zimskoj stanci svlačionica je opet osvježena, otišli su neki, poglavito nezadovoljni, igrači, a dolazak vratara Livakovića neprijeporno je veliko pojačanje i odagnao je Kovačeviću dvoumice koje su ga pratile gotovo cijelu jesen oko prvog čuvara mreže. Shvatio je trener i da su izmjene također jako taktičko oružje, pa više ne mijenja igrače u pravilu između 60. i 70. minute, više se tim izmjenama ne zadovoljava forma u stilu „Ivek za Štefeka”, niti se pokušava kompromisno svima udovoljiti. Jer, to je nemoguće...
Kovačević je, nadalje, spletom okolnosti (ozljeda Bennacera i naprasni odlazak Ljubičića) dao pravu priliku Stojkoviću i vidio je da ima igrača koji donosi razliku i igru ove momčadi čini konkretnijom, ali i nogometno šarmantnijom. Uz reprezentativnog vratara Livakovića, iskristalizirao se „kostur” sastava koji čine srednji branič McKenna, veznjaci Mišić i Zajc, a proradio je i napadač Beljo, pa Dinamo sve više dobiva željene konture. Iako tu ima još dosta posla...
Protiv Genka ćemo vidjeti kakve je pouke Kovačević izvukao iz teških jesenskih europskih poraza. Najvažnije je svakako da Dinamo bude konkurentan i natjecateljski barem izjednačen s Belgijcima, da ne izgleda onako slabo i nemoćno kao što je izgledao u okršajima sa Celtom, Lilleom i Betisom, s momčadima koje nisu ni blizu europskoga vrha. U tu srednju kategoriju svakako pripada i belgijski Genk.
Dinamo nije favorit u ovim okršajima, ali ne smije ponuditi ni izgled apsolutnog „autsajdera”. Nadajmo se stoga pozitivnom europskom pomaku Plavih, u Kovačevićevu dosad najvažnijem trenerskom izazovu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....