Dinamo je već okretao brojeve drugih trenera, a onda je Jakirović zagrabio u bunar

Kad ste strpljivi, mudri i staloženi onda znate povući dobre poteze. To bi bila poruka onima koji odlučuju u plavom domu. Pa makar im u odluci pomogli i igrači, tzv. ‘senatori‘. Radi se o treneru Sergeju Jakiroviću uz kojeg su u kriznom trenutku stali Ademi, Petković, Ristovski, Mišić...

Nakon onog šokantnog poraza od Lokomotive (0:3) u Maksimiru, u onoj zaostaloj utakmici na startu proljeća, u plavom domu svi su se digli na zadnje noge, Jakiroviću je prijetila smjena. S raznih strana curile su informacije da su se već okretali brojevi nekih trenera, da su se iz kluba raspitivali o tome tko je slobodan, tko bi mogao zamijeniti ‘Profu‘. I nismo sigurni da ga se ne bi riješili da su imali čistu sliku koga instalirati na klupu umjesto njega. Ili da ga ne bi poslali u povijest da nakon tog poraza od Čabrajine momčadi Dinamo nije pobijedio Istru 1961 u Puli s onih minimalnih 1:0, i da Vuk nije u zadnjim trenucima utakmice promašio veliku priliku, da ga nisu uzajamno blokirali Ristovski i Zagorac. Možda će se, ako Dinamo na kraju sezone osvoji naslov prvaka, pričati najviše o toj sceni, koja je spriječila da trener postane ‘pokojnik‘.

Pa i nakon onih 2:2 s Lokomotivom u Kranjčevićevoj ulici, vrtjeli su glavama u Maksimiru, opet je Jakirović visio kao luster, čuli su se glasovi ‘odozgo‘ kako treba pronaći način ‘da se što bezbolnije riješi stvar oko otpremnine‘. Srećom po Dinamo, glasovi koji su željeli trenera gurnuti niz stepenice nisu bili dovoljno glasni ili opet ekipa koja je potpisivala rečenicu ‘treba ga smijeniti‘ nije imala alternativu. Ispalo jest, dobro da nije. Nakon te utakmice s Čabrajinom momčadi, Modri su krenuli stazom uspjeha, iako su protiv Varaždina bili u velikom problemu, Nevistić je skinuo penal Dabre i obranio zicer Poldrugača u smiraju utakmice. Ali renesansa Modrih počela je zapravo tri dana prije tog ogleda s dečkima iz baroknog grada, kada je u Sevilli pobijeđen Betis. Bio je to ogroman uspjeh, koji je potvrđen u Maksimiru izbacivanjem uglednog člana Primere.

Opet nakon tri dana, pobijeđen je lider prvenstva Rijeka, a u srijedu protiv Gorice stiglo se do polufinala Kupa. U 19 dana, u žestokom rasporedu i ubitačnom ritmu Dinamo je odigrao pet utakmica, četiri puta je pobijedio i samo ‘pobjednički remizirao‘ s Španjolcima. Primio je samo jedan pogodak, onaj protiv Betisa koji u konačnici ništa nije značio. Tako se pokazalo da je ostanak na klupi Sergeja Jakirovića bio pun pogodak. I poruka ne samo Dinamovoj vrhušci, nego i ostalim klubovima da česte smjene trenera nisu rješenje. Ljudima treba dati vremena, pustiti ih da rade, ostvare svoje vizije, ideje, mogućnost slaganja momčadi. Bez obzira na kikseve, neke lošije prezentacije. Jer ako je već Jakirović izabran umjesto Bišćana, valjda se u Maksimiru znalo zašto se baš njega bira, zašto je on izabran da Dinamo dovede do titule. Pa nije valjda izabran ‘reda radi‘.

Da, treba stati iza trenera i kad se ukažu teški dani. Makar, kad pogledamo statistiku, onda je od 9. studenoga prošle godine i poraza od Viktorije Plzen na gostovanju, Dinamo imao samo jedan jedini težak dan. To je bio onaj već spominjani poraz od Lokse u plavom domu. Jer u tom razdoblju do današnjeg dana Jakirovićev Dinamo je odigrao 16 utakmica, a samo je taj ogled izgubio! Od tog Plzena do ožujka 2024. godine samo jedno posrtanje na tri fronta, HNL-u, Konferencijskoj ligi i Kupu.

Usput, objavili smo prije neki dan, otkada je Jakirović preuzeo klupu, Dinamo je prvi na ljestvici nacionalnog prvenstva, osvojio je najviše bodova, više od Rijeke i Hajduka. Stvarno je paradoksalno da je s takvim rezultatima čovjek bio ‘smjenjivan‘ gotovo nakon svake utakmice. Valjda je sad dosta tog paradoksa, valjda se neće opet, ako nešto zapne na Opus Areni u nedjelju opet pričati ‘ je li on pravi trener za Dinamo‘.

A kad već pričamo o vremenu koje je trebao dobiti Jakirović, onda jest vidljivo da mu je zaista bilo potrebno. Kad je došao naslonio se zapravo na kadar kojeg je forsirao Igor Bišćan. Uostalom, to je i sam kazao. Oslonio se na igrače koje je poznavao. Ne da nije vjerovao ostalima iz rostera, nego je idemo to tako kazati, odlučio biti ‘ziheraš‘. Svaka utakmica u borbi za naslov bila je bitna, nije htio previše tumbati momčad, rotirati, gurao je u bitke provjerene snage. Ali malo po malo je shvatio da s ‘ziher postavom‘ neće uspjeti ostvariti ono što želi. Pa je krenuo u ‘skladište‘ po novu robu, po nova lica.

Prvi na toj listi koji je iskočio bio je Japanac Takuro Kaneko, koji se od čvrste rezerve pretvorio u igrača udarnog sastava. Izvukao je iz naftalina Maximea Bernauera, francuskog stopera koji je postao neizostavni dio prvih jedanaest. U posljednje vrijeme, Petar Sučić se pretvorio u igrača koji je također veliki dobitak u veznoj liniji, Fran Brodić je riješio iz jedanaesterca derbi s Rijekom, zabio je i Gorici, došao je do saznanja da ima potencijala u Sandru Kulenoviću, te da Gabriel Vidović može iskazati svoj talent, a sudar s Goricom pokazao da je Tibor Halilović također iznimno iskoristiv. U međuvremenu je Ivan Nevistić postao prvi vratar koji brani kao u najboljim danima.

Jednostavno, s vremenom je trener zagrabio u bunar, u kojem kad je Dinamo u pitanju, ima ‘pitke vode‘, igrača kojima može pružiti maksimalno povjerenje ako oni do jučer sigurni iz prve postave nisu u idealnoj formi ili ako ih treba odmoriti. Zato je danas Dinamo bolji i jači nego što je to bio prije. A sve se to ne bi dogodilo da je bio smijenjen nakon onog poraza od Lokomotive. Vjerujemo da su nešto maksimirski čelnici naučili iz ove priče.