Vesela su lica u Maksimiru. Mario Kovačević uspio je razbuktati karakter i hrabrost plavih nogometaša u proljetnom dijelu sezone, na jesen se ponekad činilo da su odumrli i da ih čeka još jedna neizvjesna sezona u SHNL-u. Gubili su od Gorice, Lokomotive, Vukovara, Istre...
Kritičari su vrištali sa svih strana, rečenica ‘Kova nije trener za Dinamo‘ ponavljala se kao ‘dobar dan‘. Ali nakon zimske stanke, kao da je modru svlačionicu pogodila strijela nebeska, kao da ju je dragi Bog s crne sotonske liste prešaltao na svoju. Valjda su negdje zaslužili.
Vjerovali smo u Kovačevića, iako je ponekad nekim potezima i izjavama mogao iznjedriti neke upitnike u glavi. Vjerojatno ima još mnogih kojima se ti upitnici vrte po mislima kao stara gramofonska ploča, ali ovoga trenutka se mora priznati da je Kova bitno poboljšao izgled momčadi, sve je izgurao, uložio je u svoj posao mnogo energije i sposobnosti. Pa sad može uživati, makar itekako dobro znamo da nijedan trener u Dinamu nema vremena za uživanje. Jer već sljedeća utakmica, neko slabije izdanje mogu sve dobro pretvoriti u zlo. Sudbina Dinamovih trenera. Ili prokletstvo, kako god hoćete.
Ali Kovačević razumije nogomet, ima trenerski instinkt. Bit će sigurno onih koji će kazivati da naše hrvatsko nogometno prvenstvo i nije neko mjerilo, jer bi se kao trebalo podrazumijevati da ga Dinamo osvoji, da je Kovačević ‘poginuo‘ u Europskoj ligi od Celte, Betisa, Lillea, Midtjyllanda ili Genka u Maksimiru, da su te utakmice bile festival nogometne skromnosti plave momčadi, ali, primjerice, na uzvratu s Genkom bilo je europskog ritma.
No ta kolekcija europskih poraza ipak se većinom događala u prvom dijelu sezone, kad je trener, ali i ne samo on, bio u potrazi za skladom u momčadi, za identifikacijom igrača koji će mu u drugom dijelu sezone biti nositelji momčadi. I uspio je, iako je u ovom drugom dijelu bilo trenutaka kad je predsjednik kluba Zvonimir Boban htio skočiti s tribine. Pa zapravo i jest, jer se znao spustiti do svlačionice i kazati: ‘hej, dečki, koji vam je....‘
Modri imaju deset bodova prednosti nad Hajdukom u trci za naslovom koji im je prošle sezone otela Rijeka. I osvojit će ga, u to više ne sumnjaju i oni koji ne vjeruju da je zemlja okrugla.
U trećem krugu SHNL-a Dinamo je odigrao devet utakmica. Pobijedio je Osijek (3:0), Vukovar (3:1), Istru (4:0), Varaždin (4:0), Goricu (4:2), Hajduk (3:1), Slaven Belupo (4:2), Lokomotivu (5:0). S Rijekom je odigrao 0:0. Osvojio je 25 od 27 mogućih bodova uz gol-razliku 30:6. Fenomenalno, zar ne?
Kovačević i njegovi postali su jednostavno stroj koji melje sve pred sobom. Dion Drena Beljo i Luka Stojković postali su igrači koji se s pravom mogu nadati možda i pozivnici za Svjetsko prvenstvo, ali i mnogi drugi pokazali su ogroman napredak. Kovačević je napravio rezultat, stvorio igru koju navijači pozdravljaju pljeskom, a isto tako pod njegovom trenerskom palicom napredovali su neposredni proizvođači. Uz sve turbulencije i sumnje koje su ga pratile, napravio je zapravo - sve. Ispunio je i sve klupske ciljeve, naslov prvaka je nadohvat, plasirao se u polufinale Kupa, prošao je u nokaut-fazu Europske lige. Usput se riješio i nekih zabluda, poput one da mu u prvom dijelu prvenstva Luka Stojković bude na klupi za pričuve. Ili da vadi iz igre Belju nakon sat vremena igre.
Ne samo to, počeo je hvatati i neke klupske rekorde koji ulaze u klupske almanahe. U posljednjih šest utakmica SHNL-a Dinamo je postigao 24 pogotka! Četiri po utakmici. Kakav je to samo izvanredan prosjek. Otkako je hrvatskog prvenstva, bolji je samo jedan trener Dinama. Pokojni i nikad prežaljeni Miroslav Ćiro Blažević koji je s plavim dečkima u sezoni 1993./94. imao sedam uzastopnih pobjeda u kojima su njegovi strijelci zabili čak 38 pogodaka, što zaista izgleda - nestvarno.
Kad se radi o nizovima ‘tri plus više pogodaka‘, opet se moramo vratiti u dosta daleku prošlost. U sezoni 2003./04. Modri su ‘tri i više‘ zabijali u pet uzastopnih utakmica, tada su u tom razdoblju zabili 20 pogodaka, dvije sezone kasnije 17, a onda još sezonu kasnije 15.... Dakle, Dinamo jako dugo ne pamti takvu efikasnost.
Mnogi će se sad nakon ovakve serije pobjeda i hrpe pogodaka koje zabijaju Beljo i društvo zapitati je li ovo Dinamov vrhunac. Ako nas pitate, nije. Daleko je to od vrhunca.
Pravi Dinamo, onaj s mnogo većim europskim štihom, očekujemo sljedeće sezone. Kad se napravi dodatna selekcija, kad se još možda s jednim, dva ili tri igrača ojača momčad. U plavom domu se već debelo radi na tome. Iako njegove rečenice ponekad tako zvuče, znamo da trener Kovačević uopće nije skroman tip kad se radi o trenerskom poslu. A bogme nije ni glavni i odgovorni Zvonimir Boban.
Ova sezona Dinama bit će zgotovljena uspješno, ali vjerujte, u Maksimiru postoji potencijal za mnogo, mnogo više. Tu primarno mislimo na europske nastupe. Već u sljedećoj sezoni držimo da cilj neće biti onaj olimpijski, važno je sudjelovati. Ili najvažnije je proći u nokaut-fazu. U domaćem dvorištu, po svemu onome što vidimo, kreće novo dugo razdoblje Dinamove dominacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....