Jakirović je preživio, ali Dinamo igra nogomet za siromašne. Ipak, jedan igrač pokazuje da je pojačanje

Trijumf u Puli za Dinamo je blagotvorni melem nakon teškog debakla protiv Lokomotive. Sergej Jakirović je preživio u svojoj utakmici života. Vjerojatno su mu ovo tri najdraža boda otkako je trener jer, da je završilo drukčije, možda bi već pakirao putne torbe i pokupio svoje stvari iz Maksimira. Ovako je spasio posao. Pobjedom protiv Istre modri su nogometaši ipak uspjeli zadržati priključak s Hajdukom i Rijekom, a prvenstvo je još dugo, tko zna što se sve može dogoditi.

U utorak, dok je Lokomotiva gazila Jakirovićevu momčad, izgledalo jest da se ona nikako neće moći oporaviti do sraza na Drosini. Međutim, razgovori i to žestoki između igrača i trenera, kao i samih igrača među sobom, donijeli su pomak i, eto, vratila se plava družina s punim plijenom iz Pule.

Gledali smo utakmicu koja je zapravo bila nogomet za siromašne. Pogotovo prvo poluvrijeme. Mogli smo se zapitati - je li netko za nogomet? Na Dinamu se vidjelo da igra pod ogromnim pritiskom, da su Jakirovićevi dečki u grču, bilo je i nervoznih reakcija, psihološki teret bio je težak “stotinu tona”. Plavi su ipak kontrolirali igru, imali ogroman posjed lopte, ali bez ikakve konkretizacije zamišljenog. Do pogotka Perkovića nisu stvorili ozbiljniju šansu.

Usprkos trijumfu, dojam o Dinamovoj igri i dalje nije dobar

S druge strane, Istra 1961 kao da nije postojala prema naprijed. Rijetko su domaćini prelazili centar, izgledalo je kao da im je to zabranjeno. Obrana, obrana, obrana... To je bila jedina vizija Istre. I na taj način domaćini nisu mogli dobiti ništa više od poraza.

U eri Dinamove dominacije očekivali smo neki potez Petkovića, Kaneka, Hoxhe ili Bulata. A dočekali smo - Perkovića. Dečko koji je upravo iz Istre stigao u Dinamo bio je čovjek koji je na neki način spasio Jakirovića jer upravo je on zabio kad je izgledalo da njegova momčad u jalovoj igri nikad neće zabiti. Perković je bio i jedan od najboljih na pripremama, eto, sve mu se vratilo. I, svakako, treba napomenuti da je Arbër Hoxha pokazao da je zaista pojačanje za ovaj Dinamo. Bio je jako dobar, rastrčan, aktivan, ta lijeva strana s Perkovićem i Hoxhom bila je daleko najbolja u Jakirovićevoj momčadi.

Usprkos trijumfu, dojam o Dinamovoj igri i dalje nije dobar, nije to ono što smo mogli očekivati od ovakve momčadi. Međutim, trebalo je dobiti ovu utakmicu, vjerojatno krucijalnu u sezoni, najvažniju. Jer da je Modri nisu dobili, sve bi vjerojatno otišlo k vragu. Ovako priča o Dinamovoj borbi za titulu traje i dalje. A bilo je za sve navijače dobro vidjeti da je ovoga puta govor tijela Dinamovih igrača bio posve drukčiji od onoga u utorak. Jakirovićevi dečki odigrali su muški, agresivno, borbeno. Barem to za nadu u nastavku prvenstva...