Jedan, dva, tri, četiri - izgubljeni. Priča o izostancima Diona Drene Belje ove sezone zaokružena je refrenom davnog hita Mrleta i Prlje o zblesiranom generacijskom kompasu. 0-1 protiv Vukovara 1991, 0-2 kod Midtiyllanda, 0-3 u Zagrebu protiv Celte i napokon 0-4 u Lilleu. Iz ovih ili onih razloga robusnog Dinamovog napadača u navedenim utakmicama nije bilo u početnom sastavu, a plavi su bii izgubljeni u vremenu i prostoru.
Djelovali su izgubljeno čak i kada se taj ‘prostor‘ zvao Vinkovci, grad koji Beljo inače poznaje kao vlastiti džep, jer su krajem listopada trener Mario Kovačević i njegov centarfor tamo u blatnom šoru zapeli u nekom taktičkom klinču i nadmudrivanju, zbog čega je Beljo na teren protiv Vukovaraca zakoračio tek u 77. minuti. Nekoliko dana kasnije Kovačević je kontra Celte ostao vjeran Sandru Kulenoviću kao starteru i Belje se sjetio tek u 60. minuti, dok mu je momčad nestajala pod kopitima lake španjolske konjice pri rezultatu 0-3. Onu najokrutniju lekciju sezone, četiri komada na Pierre-Mauroy stadionu, napadač je od 1. do 90. minute odgledao u prvom redu partera kao cjelovečernji horror, jer je trener tog dana vjerovao Monsefu Bakraru i nekim drugim džokerima. Naposljetku, Beljo je s klupe ušao i u Herningu poslije sat vremena utakmice i uzdrmavši vratnicu stavio autogram pod jedinu Dinamovu spomena vrijednu akciju.
Nije momčad svaki put blistala kada bi 24-godišnjak započeo utakmicu, ali vremenom je kliknula s novim napadačem i s njim kao starterom naučila igrati opuštenije, slobodnije i prirodnije. Zapravo ništa neobično, već u skladu s očekivanjima Zvonimira Bobana kada je ljetos odlučio na igrača potrošiti pet milijuna eura. Dinamov predsjednik je u centarforu prepoznao sretan koktel stilskih različitih plavih devetki iz nekih prošlih vremena. Beljo nije tehnički virtuoz poput Brune Petkovića, tek trebamo vidjeti njegove golove škaricama, ali jednako suvereno će zadržati loptu pod kontrolom i ‘pozvati‘ akciju u posljednjoj trećini terena. Beljo nije niti gromada mišića naoružana savršenim golgeterskim GPS-om kalibra Marka Viduke, ali sa 195 centimetara zna izdržati duel i ne boji se poletjeti glavom na kopačku.
Dok ne izraste u klupsku ikonu na tragu ove dvojice, zadovoljstvo će pronaći u prolaznom vremenu. U prvoj maksimirskoj sezoni Viduka je u 29 utakmica zabio 12, Petkoviću je za isti takav učinak u plavom dresu trebalo deset utakmica više, a Beljo je već do kraja veljače isporučio 18 golova. Takvom progresijom on bi kroz ciljnu ravninu sezone mogao proći sa 30-ak golova na računu, što se ovdje ne pamti od dana Eduarda Da Silve. Ako se to dogodi, mjesto u Dalićevu avionu za SAD ne može mu pobjeći, čak i ako su Franjo Ivanović, Igor Matanović ili Petar Musa danas u izvjesnoj prednosti.
Beljo je iz podjele za Genk izletjeo zbog žutih kartona, što Kovačevića gura u vode nogometne alkemije i u kožu profesora Baltazara: kako bez dežurnog strijelca izmudrovati čak tri pogotka za preokret, kako smućkati prolaz bez golgetera? Ali kada priči dodate da u Belgiju ne putuje niti ozlijeđeni Arbër Hoxha, onda sve skupa već miriše na nemoguću misiju. Otkako je izronio iz one jesenske letargije Hoxha je došao u krug trojice najboljih igrača Dinamove sezone. Sam je pobijedio Hajduk na Poljudu i Rijeku u Maksimiru, njegov je kasni pogodak u velikom derbiju kasnije uskratio Hajduku zadovoljstvo trijumfa u Zagrebu. Iako je u posljednje vrijeme oscilirao s formom, Albanac je uvijek bio spreman prihvatiti loptu i odgovornost. Davao je prepoznatljivu fizionomiju napadu plavih.
Što može učiniti Kovačević u trenutku kada je ostao bez dvojice startera zaduženih za golove? Za početak može zažmiriti pred taktičkim svetim pismom koje su mu na ulazu u svlačionicu tutnuli Boban i Albert Capellas, a u kojem piše da sve Dinamove momčadi moraju igrati u 4-3-3 rasporedu. Beljo ostaje u Zagrebu, Kulenović se skrasio u Torinu, što znači da Dinamo više nema klasičnu ‘devetku‘ nego ‘strijelce s druge stative‘.
Drugim riječima, Kovačeviću će za uspjeh trebati taktičke fleksibilnosti, napunjena sredina terena iz koje će u završnicu iskakati vezni igrači onako kako je to činio Miha Zajc u Varaždinu, a onda i pravi izbor zamjenskih igrača. Teret golova seli sa na leđa alžirskog napadača Bakrara, koji je kroz sezonu sa 12 golova vrlo dobro sekundirao Belji, a vruć je u kaznenom prostoru i Zajc, posebice ako se negdje u blizini nalazi Luka Stojković čije dubinske lopte znaju razoružati stopere i uvesti suigrače u prilike. U Varaždinu se iz hibernacije pogotkom vratio Gabrijel Vidović, dok Fran Topić još napipava europsku žilu s golovima. Zasad se upisivao u SHNL-u i kupu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....