Bobanov je sustav ‘prebrisao‘ desetke, zato je od desetmilijunskog eksponata dobio ‘žrtvu sustava‘

Ulaskom u igru u posljednjih pola sata protiv FCSB-a, Luka Stojković opet je pokazao da mu je mjesto na travnjaku, a ne na klupi. Unio je živost i novu, pozitivnu energiju, a u nekoliko je navrata lijepim potezima iznova prezentirao da tu loptu udara drukčije od drugih, da mu je nogomet „u krvi” i da su njegove vještine razlog zbog kojeg se kupuju ulaznice. Šteta je što dobru igru nije začinio i pogotkom, imao je dobru priliku, ali uzdrmao je gredu. No i za taj je potez zaradio pljesak s tribina...

Mnogo se tinte potrošilo na Stojkovića i njegov status u plavoj svlačionici. Sve je počelo ljetos, nakon što je Bruno Petković u svoj obračun sa Zvonimirom Bobanom unio i Stojkovića kao kolateralnu žrtvu, navodna Bobanova teza o Stojkoviću kao „divljem igraču”, ma što to značilo, danima je punila medije. I sve je to moglo negativno utjecati na samopouzdanje plavoga dragulja, koji je, po sudu mnogih, trebao postati sljedeći Dinamov najvrijedniji, barem desetmilijunski, eksponat. Ali u ovome je trenutku negdje između klupe i travnjaka, daleko od statusa koji je po mnogo čemu trebao već imati.

Stojkovićeva je jesen bila turbulentna; zaradio je i dva glupa, nepromišljena isključenja. Dio razloga za te neshvatljive reakcije neprijeporno leži i u spoznaji da i dalje nema potpuno povjerenje trenera i klupskog vodstva. Jer kad uđe na travnjak, želja za dokazivanjem gdjekad nadvlada razumna rješenja, pa iako je u takvoj situaciji teško ostati mentalno čvrst, 22-godišnji Stojković mora što prije posložiti neke potankosti u svojim mislima i riješiti se tih „ludosti”.

Mario Kovačević i Zvonimir Boban

DAMIR KRAJAC Cropix

Nedavno je Boban govorio da su Mudražija i Vidović „žrtve sustava”, da ne mogu igrati na svojim pravim pozicijama – iza napadača – jer Dinamo jednostavno tako ne igra. Bobanov 4-3-3 sustav prebrisao je takve igrače, ofenzivne veznjake, nekadašnje „desetke”, prave „španere” koji jednim potezom mogu odlučiti utakmicu, ali ih se gdjekad treba i istrpjeti. Spomenuti su bili Mudražija i Vidović, ali Stojković je zacijelo najbolji primjer te famozne „žrtve sustava” – Stojković je rođena „desetka”, igrač koji radi razliku i čije su lopte i rješenja nepredvidivi!

Stojković je u juniorima Lokomotive igrao na lijevom krilu i bio je vrlo dobar. A onda je izvrsni trener Silvijo Čabraja prepoznao svu nadarenost mladog nogometaša, pogurnuo ga je u sredinu (u sustavu 4-2-3-1 igrao je iza napadača) i Stojkovićev je talent eksplodirao te je, nakon sjajnih igara, opravdano doveden u Dinamo. Kao „desetka”, a ne kao krilo! U kojem je, nakon teške ozljede, bljesnuo proljetos; očekivalo se da će u ovoj sezoni biti jedan od ključnih igrača, ali, zbog svega malo prije navedenog, uslijedila je stagnacija.

Dolaskom Zvonimira Bobana u Maksimir odlučeno je da će Dinamo, u svim uzrasnim kategorijama, od Omladinske škole do prve momčadi, igrati u 4-3-3 taktičkoj formaciji. I takav naputak (ili naredba) ima svojih rezona, ukoliko se sustav igre slaže prema igračima koje imaš u svlačionici. To je jedino ispravno. Jer kad je obrnuto, kad guraš igrače u unaprijed zamišljeni sustav, onda to obično ne ispadne dobro. I onda dolazimo do razgovora o „žrtvama sustava”...

Taj sustav igre, dakle, ne bi smio biti „sveto pismo” niti je „uklesan u kamenu”. Posebno ako postoje igrači koji svoje najbolje partije mogu dati u nekoj drugoj taktičkoj postavci, a u Dinamovoj je svlačionici, rekao je to i Boban, nekoliko takvih igrača. K tome, Dinamovo je bogatstvo to što u svlačionici ima igrače koji se gotovo bezbolno mogu „prešaltati” iz jednoga sustava igre (4-3-3) u drugi (4-2-3-1), odnosno treći (4-1-4-1), što samo dokazuje da temeljni sustav igre ne bi smio, niti trebao, biti nedodirljiv, nego bi se trebao prilagođavati potrebama. I igračima...

Kad je Stojković u igri, Dinamo ima okomicu, ali i umjetnički potez koji nedostaje drugima. Plavi su kudikamo opasniji sa Stojkovićem nego, primjerice, s Ljubičićem u sastavu. A to je li „divlji” igrač ili ne, mora riješiti trener; mora izvući najbolje od svakog igrača kojeg ima u svlačionici u bilo kojem sustavu. Za to je trener, uostalom, i dobro plaćen – posao mu je pronaći i primijeniti onaj sustav u kojem igrači mogu najviše dati i od kojih će momčad imati najviše koristi. I onda će svaki razgovor o „žrtvama sustava” biti suvišan...