Gledati bilo koju utakmicu na Maksimiru znači podsjetnik na užasan događaj, zagrebački potres koji se dogodio prije šest godina, 22. ožujka 2020. godine u 6.24 izjutra. Metropola je bila slika strahote. Kad je u pitanju Dinamo i maksimirski stadion, taj dan značio je i smrt istočne tribine, od toga dana navijači su se morali oprostiti od trbine koja je dugi niz godina plave povijesti imala kultni status. Prvim pregledom, par dana nakon potresa, Maksimir je proglašen "privremeno neuporabljivim" da bi 5. svibnja, drugim pregledom utvrđeno da se istočna tribina zatvara te da se ostale tribine mogu koristiti uz minimalne preinake. Tog dana iako se to moglo vidjeti i prije, Maksimir je postao - dijagnoza.
Zatvaranjem istočne tribine, maksimirski stadion izgubio je dio svog identiteta. Onaj osjećaj punog, pravog, nabrijanog Maksimira, osjećaj da dolaziš na mjesto koje ima težinu, karakter i arhitekturu svog ludila. Stadion nije samo kulisa za 90 minuta nogometa. Stadion je i memorija, navika, slika kluba. A kad ti je jedan cijeli komad te slike šest godina pod ključem, ne gubiš samo beton.
- Od mojih mladih dana, istok je bio posebna tribina. Nikad neću zaboraviti kad smo igrali derbi s Hajdukom. Na toj tribini bilo je pola navijača Dinama, pola Hajduka. U ta vremena su se navijači mogli družiti, zezati na istoj tribini. Kako volim kazati, ‘kubali‘ su jedni druge. Zapad je uvijek bio kao ‘šatro‘, trbina na koju su dolazili educiraniji ljudi, fakultetski obrazovani, doktori, liječnici, inžinjeri, profesori... Zapad je bila kazališna tribina. Istočna je bila narodna, navijačka tribina. Sjever je također bio navijačka tribina, makar tada nisu postojali Bad Blue Boysi. Pa i južna je bila glasna. drukčija su to bila vremena - kazao nam je bivši vratar Dinama Tomislav Ivković.
Razmišljalo se nakon potresa o rušenju Istoka i građenju nove tribine, ali s vremenom se odustalo iz jasnog razloga, počelo se nazirati da kreću gradnje stadiona u Kranjčevićevoj i kasnije u Maksimiru. Kranjča već napreduje jakim tempom...
- Jasno da je istočna tribina nedostajala svih ovih godina nakon potresa. Dečki na terenu svakako bi imali mnogo veću podršku, jer Istok je uvijek bio ‘vatra‘. Sjećam se kad sam kao klinac s starim bio na Santosu, to je bilo ludilo. Tamo su navijači uvijek cijenili potez i dobru igru.
Ivković kaže još nešto...
- Jedna stvar mi nije jasna. Kad se prenose utakmice, zašto su kamere na zapadu, pa se onda na tv ekranima vidi ona pustoš na istočnoj tribini? Izgleda ružno, poražavajuće, pokazuje se tribina na kojoj nema navijača. Zašto kamere nisu na Istoku, pa da se gleda Zapad, ljude koji su na stadionu? Pa ne bi se Istok srušio zbog nekoliko kamera i kamermana... - zaključio je Ivković
Još jedan bivši igrač Modrih, Mladen Munjaković s sjetom se sjeća istočne tribine.
- Istok je uvijek bio da tako kažem ‘nešto drugo‘. Još iz vremena kad tamo nije bilo sjedećih mjesta. Ta natiskanost navijača, fenomenalno navijanje, brutalno dobro ozračje. Na toj tribinu uvijek su bili najvjerniji navijači. Dok se 1986. godine nisu pojavili Bad Blue Boysi koji su preuzeli sjevernu tribinu. Naravno da jako smeta pogled na tu istočnu tribinu, to je katasfrofa. Kad se uključe kamere za vrijeme prijenosa utakmica stvarno izgleda jadno - priča nam Munjaković
Makar jasno, kompletni stadion izgleda jadno, ružno. Ali, ružan je bio i prije, pa je ipak bio živ. Bio je star, neudoban, derutan, često ispod svake mjere, ali je s istočnom tribinom i Sjeverom bio pun neke svoje energije, neke dinamovske napetosti, nekog osjećaja da je to ipak Dinamov dom.
- Momčadi je svih ovih godina jako falio taj druk s Istoka. Sad je ostao samo onaj pravi navijački druk s Sjevera, gdje su BBB koji su ostali jedina navijačka konstanta. Da je egzistirala istočna tribina, onda bi amtosfera bila još dodatno vatrenija, igračima bi sigurno mnogo lakše, pogotovo bi se to osjećalo na europskim utakmicama - zaključio je Munjaković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....