Djedovi su se hvastali 1967., gotovo mitskom, najvećom, bez obzira na to što je neki ne žele prihvatiti. Ali bila je, priča o generaciji Lamze, Zambate, Rore, Čerčeka i inih utkana je u djetinjstvo. Očevi su se, pak, dičili 1982., kada je zagrebački David srušio beogradske Golijate i osvojio Jugoslaviju. A mi, mi smo se dosad ponosili Partizanom te slavili Židakovo proljeće 2019. I to je, doista, bio uspjeh. Nije da nije. A mi? Mi smo eto dobili "generaciju 2018." Dobili smo Tottenham, Oršića, Petkovića, Livakovića, Ademija, dobili smo nešto za što ćemo se čvrsto držati...

Te smo riječi u Jutarnjem zapisali dan nakon što Dinamo srušio Tottenham, tog proljeća 2021., kao spomenik generaciji koju je stvarao Nenad Bjelica, koja je srušila "prokletstvo europskog proljeća", koja je bušila Atalantu, kojoj je Šahtar u zadnjim sekundama oteo još jedno, elitno proljeće, i koja je, zaključno, svladala i Chelsea lanjske jeseni, iako na tom uspjehu kasnije nije uspjela izgraditi još jednu europsku uspješnicu. Generacija je to koja se oprašta. Generacija je to koja se u međuvremenu zidala, nadograđivala, ali imala je svoje potporne stupove, u liku i djelu Dominika Livakovića, Arijana Ademija i Mislava Oršića prije svih.

Dominik Livaković

BORIS KOVACEV Cropix

Glavni glumci

Imala je glavne glumce, imala je sporedne nositelje, ali postala je monumentalna, baš poput bajkovitih obrisa 1967. i 1982. A gotovo i one s kraja devedesetih, da je bilo malo više sreće, ili današnjih rezultatskih regulativa Lige prvaka. Bilo je to, dakle, povijesno doba po Dinamo. Iako, kada vrtimo film unazad pet godina, nitko nije mogao ni spoznati što će Bjelica udariti kao temelj: stizali su brojni igrači, s perspektivom ili upitnikom, no takvi su dolazili i svih prijašnjih godina. I na kraju nisu uspjeli ući u panteon slavnih i nedodirljivih. Ne znam kako će se pisati Dinamova budućnost, ali jasno je da će Dinamov puk koji je sve ovo doživio imati se za što primiti. Plava nostalgija resit će razne gradske špelunke u časovima kada neće biti druge. A bit će i takvih momenata, jer Dinamo je to, jebiga.

Kolektivna memorija

Ostat će nam u kolektivnoj memoriji period kojeg možda danas i nismo svjesni. Era koja izgrađuje. I današnje generacije, ali i one koje dolaze. Kao svojevrsni spomenik luzera koji se usudio biti veći od svojeg usuda. Ovo, u biti, i jest jedan "in memoriam" jednoj generaciji koja je na izmaku. Suze Dominika Livakovića i Luke Ivanušeca simbol su upravo toga. Kada se pogleda fotografija, recimo, iz te jeseni 2018. i kada se danas pogleda roster, ostala su tek trojica svjedoka jednih od najvećih Dinamovih klupskih uspjeha. Ostali su Bruno Petković, Danijel Zagorac i Dino Perić. Prvi je postao kapetan, drugi je avanzirao u jednog od najvjernijih klupskih vojnika, dok treći, nažalost, nije imao baš i sreće s ozljedama, zbog čega je možda i dalje ovdje. Drugih nema, raspršili su se svijetom, a iza njih su ostale uspomene.

Nemoguće je zaključiti kakva će biti Dinamova budućnost i može li biti trijumfalna kao ova o kojoj pišemo, no igrači i generacije koja dolaze, u tim će ljudima imati priliku tražiti svoju motivaciju i svoj put. Ostali su neki i predugo za klub poput Dinama, no baš i u tome treba tražiti vrijednosti i njihovu predanost, da se ne otrči za prvim zveketom lukrativnih novčanica. Na koncu, nikome vlak nije pobjegao, a u Zagrebu su, na ovoj maksimirskoj ruini, dobili priliku ispisati i ući u povijest. I baš su zbog toga rastanci silno emotivni, iskreni, i bolni.

I baš zbog njih je na klubu promišljeno započeti novi ciklus, kako ovo ne bi ostala samo jedna trijumfalna recka u povijesti punoj razočaranja. Da se ne čeka od ‘67. do ‘82., a onda i od ‘82. do 2018., pa sve do danas.