"Osjećaj je kao da plivate s odjećom na sebi", u jednom se intervjuu Fernando Torres prisjetio nelagode koja ga je snašla u kritičnom razdoblju karijere, tamo krajem 2010. godine. Strijelac 72 gola u prve tri sezone na Anfieldu, "El Niño" na startu četvrte godine ugovora s Liverpoolom više nije mogao pogoditi prilaz stadionu, kamoli mrežu - jedan pogodak u uvodnih deset utakmica. Počeo se duriti i zuriti u pod, treba li uopće reći da je ozbiljno iritirao publiku.
Tadašnji menadžer "redsa" Roy Hodgson pokušao je doskočiti krizi posebno dizajniranim treninzima koji nisu imali veze sa simulacijom uvjeta utakmice: osmorica napadača jurišala su na dvojicu stopera, sve ne bi li strijelcu vratili osjećaj za gol i učvrstili mu poljuljano samopouzdanje. Terapija nije davala rezultate, pa se Torres iz crne rupe izvukao astronomski visokim transferom u Chelsea. Ili je barem vjerovao da se izvukao, jer na Stamford Bridgeu je na startu imao još tragičniju statistiku: jedan gol u prvih 18 nastupa za "plave".
Zgodna je podudarnost za našu priču o Bruni Petkoviću da je Fernando Torres u karijernom tunelu zaglavio kao 27-godišnjak, dakle današnji Petkovićev vršnjak, s impresivnim klupskim opusom iza sebe i lijepom igračkom perspektivom ispred sebe. Ugledavši u nekom trenutku dnevno svjetlo, Torres je u Chelseaju napokon prodisao i tijekom tri i pol sezone ipak zabio 45 golova. Neki se drugi etablirani napadači, međutim, nikada nisu iščupali iz sličnog škripca. Christian Benteke u zrelim godinama karijere nikada više nije bio sjena onog napadača koii je u dresu Aston Ville zaludio Englesku i tako zaslužio poziv Liverpoola. Ima i ekstremnijih primjera: nakon transfera iz Leedsa u Man United vrijednog devet milijuna funti, napadač Alan Smith je dogurao do zastrašujuće brojke od 70 premierligaških utakmica bez postignutog gola.
U novinskim tekstovima i u navijačkom žargonu napadači su nezasitni predatori i ovisnici o golu, ali u stvarnosti su oni često osjetljive biljke koje traže poseban tretman. Samopouzdanje im uvene uslijed četiri, pet nastupa bez gola. Ako su zvijezde velikih klubova, osnovni paket opreme tada obvezno uključuje medijske prozivke i navijačka sumnjičenja, a u slučaju Brune Petkovića priča je još progresivnija pa pomalo svjedočimo cipelarenju i freestyle mrcvarenju. Jedan ostrašćeni kritičar ispalit će tako poslije Seville da bi za Dinamo bilo najbolje "proslijediti Petkovića na posudbu u Lokomotivu ili Hrvatski dragovoljac".
Stavom indisponirane dive, njurganjem koje na trenutke graniči sa sabotažom, Petković zaista ne pomaže svojem slučaju, ali prije nego što se šire općinstvo složi da ga treba prikucati na križ, bilo bi zgodno barem ovlaš i na trenutak pogledati u retrovizor Petkovićeve karijere u Dinamu. A tamo ćete vidjeti svakakvog blaga: od onog pogotka škaricama kojim se po dolasku u klub preporučio Zlatku Daliću, preko serije važnih golova i baršunastih asistencija do brdašca velikih europskih utakmica, kojima su plavi poslije pola stoljeća jesenske karantene napokon počeli uredno bilježiti europska proljeća.
Pogledajte čuvene Petkovićeve škarice u Kranjčevićevoj
Uoči uzvrata sa Sevillom velike europske utakmice čine posebno atraktivno poglavlje Petkovićeve maksimirske priče. Započelo je u listopadu 2018. godine u Bruxellesu predstavom bez kompleksa protiv Anderlechta (2-0 pobjeda) i rastegnulo se na cijelu jesen do ranog proljeća 2019. kada je Petković prvo odigrao maestralnu partiju protiv Viktorije Plzen (strijelac u 3-0 trijumfu), a onda i zabio Benfici (1-0) u čijem su sastavu igrali Ruben Dias i Joao Felix.
Ako je gruzijski Saburtalo samo još jedna u nizu momčadi koje je valjalo ukloniti s kvalifikacijskog puta (strijelac u obje utakmice), Ferencvaros, Rosenborg i Šahtar definitivno ne pripadaju krugu patuljaka u eurokupovima, a svakom od njih Petković je zabio po gol. Napunjen samopouzdanjem kao strijelac u dvobojima s Feyenoordom i Wolfsbergerom prošle sezone Petković je simultankom pobrisao teren obranom Krasnodara u 3-2 pobjedi na gostovanju (dvostruki strijelac). Na putu do nokaut faze Europske lige napadač je učinak nadogradio pogotkom Legiji te titulama junaka utakmice u sudarima s Rapidom (3-1) i Genkom (3-0, dvostruki strijelac).
Petkovićev post traje predugo, svoj posljednji gol u plavom dresu postigao je krajem studenog (Osijek, 1-1). U međuvremenu se mučio s ozljedom, ostavljajući usput dojam da bira utakmice, a možda i ulogu na terenu (Damir Krznar nije mu iz hira dobacio dres s brojem 10). Posljednjih tjedana stvar je eskalirala i Petković se osjeća kao da pliva u bazenu s morskim psima - s odjećom na sebi. Fernando Torres svoje se nelagode na kraju oslobodio, a Dinamov napadač to tek treba učiniti. Sevilla i Osijek na ovotjednom meniju u tom smislu možda i nisu loša vijest, jer Petković je izgradio imidž igrača za velike utakmice...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....