Dvije utakmice ne mogu i ne smiju stvoriti zaključak, ali ipak mogu nazrijeti smjer. Ujedno, dva uvodna ovogodišnja dvoboja Dinama, odnosno Marija Kovačevića, mogu poslužiti i kao argument. Jer, neosporivo je, zagrebački klub u ovome času, temeljem trijumfa nad FCSB-om i Osijekom, ima četiri boda prednosti u SHNL-u te je na pragu prolaska skupine Europske lige. To je, dakle, neoboriv fakt.
Kovačević je u pravu kada govori o procesima stvaranja nove momčadi, nove igre, nove, konačno, željene kulture kluba koju gradi Zvonimir Boban. U pravu je kada govori o nužnom vremenskom okviru, prilagodbama, filterima, uspostavljanju odnosa unutar svlačionice te fazi privikavanja na njegove, ali i klupske, postulate same igre. Gledajući cijelu priču, Dinamo doista ove sezone nije izgubio nijedan derbi, u Europi je, doduše, ružno gubio od klubova koji su (financijski) vredniji, a i realno je zaključiti da je velik broj novaka pokazao da zaslužuju status pojačanja, što je svakako značajan plus.
Kovačević, međutim, mora znati što znači biti Dinamov trener. Shvatiti da se od njega očekuju i rezultat, i igra, i stvaranje novih vrijednosti, davanje prilike klincima iz inkubatora, koji će svi u klubu označiti kao temeljni DNK kluba. A povrh svega, prihvatiti da je život pod povećalom kritičke lupe jednostavno prirodno stanište...
- Neki samo čekaju da nešto pričaju... - nije izdržao prokomentirati ni nakon slavlja na Opus Areni.
Razumljivo je ponekad reagirati, svi smo krvavi ispod kože, no Kovačević ne smije upasti u zamku da ga to odredi. Jer puna je aleja onih koji su pokušali pobijediti u jedinoj utakmici u kojoj, realno, slaviti ne mogu. A ova tema tome je eklatantan dokaz. Naime, Mario Kovačević je na klupi Dinama u 28 utakmica došao do 18 pobjeda, tri remija i sedam poraza, čime ostvaruje učinak od 2,04 osvojena boda po utakmici. Da nije gubio od Lokomotive, Vukovara, Istre ili Gorice, učinak bi bio i bolji, možda bi ga se, kako to često biva, tituliralo "plavim Guardiolom", samo da bi ga se potom bacilo u blato. Život trenera, pogotovo u Hrvatskoj, što eklatantno dokazuje ova sezona, stalni je plov između dva ekstrema, ekstaze i depresije. Oni koji to na vrijeme shvate, fokus mogu oštriti na bitnije teme.
To, konačno, dokazuje i presjek najboljih Dinamovih trenera po postotku osvojenih bodova. U obzir smo uzeli one koji su na maksimirskoj klupi bili minimalno deset utakmica. Kada na papir stavite to društvo, jasno je da nitko od njih nije uspio početni "grace period" produljiti na cijeli mandat. Dapače. Nema čovjeka koji nije bio prozivan, iako su rijetki imali i klupsko zaleđe koje uživa Mario Kovačević sa Zvonimirom Bobanom iza sebe. Što je velika stvar. Zagovaranje kontinuiteta, koje u hrvatskom klupskom nogometu egzistira godinama, palo je na ispitu ove jeseni, kada je Kovačevićev brod uletio u orkansko nevrijeme (četiri poraza i remi u sedam utakmica), zbog čega je i Dinamov predsjednik prvi put posumnjao u dugoročnost svoga projekta. Ipak, odlučio je biti ustrajan, sigurno i tvrdoglav u želji da pokaže drugačiji smjer, ali i dokaže smisao vlastite vizije.
Takav suport, realno, uživao je samo Zoran Mamić u razdoblju Mamićeve autokracije, kada je shvatio da ne može i ne vjeruje nikome osim vlastitom bratu. Koji je, usput, budimo pošteni, doista talentiran trener. Kada, međutim, stvari sagledamo kroz širi kontekst, lista Top 10 jasno daje do znanja da nitko nije bio lišen udara. Bočnih, medijskih i/ili navijačkih, ali i onih frontalnih (čitaj: Mamićevih). Treba, doduše, uzeti u obzir i vremenski okvir djelovanja, kroz činjenicu da su se najveći rivali tražili, liga je bila osiromašena, a Mamić je povećavao svoj utjecaj, što je nekima "nabildalo" brojke, no nije promijenilo paradigmu. Naime, i Branko Ivanković posprdno je znao biti nazivan "profesorom", iako to doista i jest, a "zlato" na ovoj listi to potvrđuje, dok punu (opću) potvrdu nikad nisu zaradili ni Kruno Jurčić, Mario Cvitanović, Sergej Jakirović... Oni rijetki, pak, zaradili su navijačku naklonost, što im je paradoksalno na kraju donijelo nepremostive prepreke u odnosu s "gazdom", o čemu bi svakako više mogli reći Zvonimir Soldo, Vahid Halilhodžić, Nenad Bjelica, o Josipu Kužeu da ne govorimo.
Zlatnu listu osvojenih bodova po postotku, dakle, čine Ivanković, Soldo, Jurčić (u dva mandata), Halilhodžić, Bjelica, Mamić (u dva mandata), Cvitanović, Kuže i Jakirović, u rasponu od 2,40 do 2,20 boda po utakmici. Mario Kovačević trenutačno je na 18. mjestu s prosjekom 2,04, a ispred njega su još Cico Kranjčar, Kopić, Čačić (u dva mandata), Petev, Bišćan i Krznar, dok Top 20 zatvara opet Jurčić s nova dva mandata, čime se i zaključuje lista onih koji su osvajali dva ili više bodova u prosjeku po utakmici.
Mario Kovačević danas ima nešto što većina njegovih prethodnika nikada nije imala - stvarno klupsko zaleđe. To je privilegij, ali i odgovornost. Jer povijest Dinama neumoljivo pokazuje da je uza odlične brojke stradavanja kreirao fokus. Treneri su padali onda kada su počeli odgovarati na buku umjesto da stvaraju tišinu. Kritike neće nestati, uspjesi ih neće utišati, a bodovi će ih samo privremeno odgoditi. Jedina realna pobjeda na plavoj klupi dolazi onda kada naučiš birati bitke koje se isplati voditi. Sve ostalo je potrošna roba. Fokus, zato, nije floskula - to je jedina valuta koja u Dinamu dugoročno vrijedi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....