Stožer i igrači Dinama ponavljaju iste pogreške, a vodstvo je zapelo na popuni dviju ključnih pozicija

Nakon Bodø/Glimta, Norveška ima i drugog aktera Lige prvaka. Viking je potvrdio iskorake norveškog nogometa, na teret Dinama. Je li to veliki neuspjeh jedinog domaćeg kluba koji u trećem mileniju drži HNL na karti elitne lige?

U kontekstu ispadanja od Vikinga poželjno je tretirati nekoliko stvari. Realna je Jurčićeva ocjena, iako odveć intenzivna, kako Dinamo ima bolju momčad te je teško locirati individualnu vrijednost Vikinga koja bi, recimo, bila pojačanje Modrima. U dvije utakmice dinamovci su dominirali u tri četvrtine.

Natjecateljski su, međutim, Vikinzi bili umješniji, zreliji te iskoristili svaku slabost (pogreške) Modrih. Drugim riječima, moglo se proći Viking, i odgovornost zašto nije prije svega leži na stožeru i igračima. Oni su ponovili neke pogreške, što je na ovoj razini kažnjivo. Zašto je tome tako i zašto nije bilo napretka? Ako se i u drugoj sezoni ponavljaju, od struke i igrača, iste pogreške, to bitno definira njihov status za iduću godinu, odnosno manjak potencijala da napreduju temeljem logičnog ritma hodograma (treća sezona). Ključnu ulogu u tome ima upravljačka ekipa na čelu s Bobanom, koja u tom formatu i ritmu djeluje tek nešto više od godinu dana.

Krenemo li od Vikinga, možemo lamentirati kako je vodstvo zapelo na popuni dviju, po nama, ključnih deficitarnih pozicija. Jedna je vratarska, druga u veznom redu. Javnost je tu subjektivna jer ne zna realnost Dinamovih financijskih dometa, ali i srž tolikog čekanja Livakovića. On je već prije dao naslutiti da mu je prioritet inozemni angažman.

Naposljetku, može se postaviti i pitanje koliko je uopće bilo smisla da klub za golmana u 32. godini plaća odštetu od 4-5 milijuna eura, a još 6-7 izdvoji za njegovu plaću.

Potpisivanje s mlađim, Kotarskim (26), reprezentativcem koji je dijete Dinama, čini nam se dobrom odlukom koja je trebala biti donesena i prije, iako, ponavljamo, teško je izvana komentirati što je tome uzrok. Bez potrebnih informacija što se iza kulisa događa, javnost subjektivno procjenjuje što se moglo učiniti.

To vrijedi i za pitanje popune veznog reda profilom igrača koji će rasteretiti Mišića, a donijet će dodatnu čvrstinu i moć promjene ritma. Takvi su igrači deficitarni i za veće klubove, što znači da su oni raspoloživi vrlo skupi. Teret našim klubovima je što je HNL ipak niža razina natjecanja za kvalitetne igrače, koji žele prioritetno u jače (i plaćenije) lige...

Krenemo li u priču o Dinamu od prije godinu i par mjeseci, onda ćemo činjenično zaključiti da su se Modri stabilizirali nakon prethodne loše natjecateljske i organizacijske faze. Dinamo je vratio nadmoć u domaćem okruženju, potvrđeno dominacijom i duplom krunom. U Europskoj ligi su osvojili 23. mjesto (od 36) i deset bodova, izborivši prolaz u nokaut-fazu. Ti su rezultati postignuti u prvoj godini nove ere uz snažan kadrovski reset u svlačionici, stručnom kadru, akademiji kluba, uz oživljavanje druge momčadi.

Možda je i taj brži ritam vraćanja na dominantnu poziciju u domaćoj konkurenciji te dobar start u Europskoj ligi (pobjeda nad Fenerbahčeom i Maccabijem) odlučno utjecao na tipično podizanje očekivanja okruženja, a koja prva diktiraju mediji. Iako se u dobroj fazi lani hvalilo nove procese i pristup dugoročnijem projektu, uključujući reformiranje škole nogometa, pokretanje druge momčadi i stvaranje, čim se ukazala prilika za prečace i LP, kao da se sve zaboravilo.

Ono što je moglo biti samo veliki bonus, sada se tretira kao pokazatelj svekolikog niza navodnih slabosti u Dinamu. Natjecateljski se realno ništa bitno negativno nije dogodilo. Procesi rasta kluba, koji podrazumijevaju podizanje kvalitete upravljanja, struke i posljedično igračkog potencijala, u punom su jeku. U okruženju gdje su svi deklarativno za gradnju i strpljenje, brzo se jedan neuspjeh tumači kao ukupni poraz procesa i iskazuje se sasvim druga praksa.

Tko ima volje može pogledati dokumente norveškog strateškog plana, nastalog prije više od deset godina, pa će brzo shvatiti što je strategija dugoročnih efekata i strpljenja provedbe. Nisu iskoraci reprezentacije i klubova došli odjednom. Norvežani su, kažu, između ostalih učili iz iskustva Belgije, Portugala i Hrvatske. Problem je što se u nas odustalo od nekih razvojnih postulata u korist brzopoteznih (trgovačkih) politika, elitizma i populističkih tumačenja kojima se pokriva očiti pad kvalitete domaćeg nogometa.