Još onomad kad su Roko Brajković (20) i Rokas Pukštas (21) srušili Slaven Belupo za prvo Hajdukovo prvenstveno slavlje ovog proljeća, na pamet nam je palo da kontaktiramo Marijana Budimira, danas izbornika Hrvatske U-17 reprezentacije, ali i čovjeka koji se s Hajdukovim juniorima prije koju godinu upisao povijesni uspjeh u Ligi prvaka. Nositelji njegove igre bili su, zanimljivo, baš Brajković i Pukštas, koji su, za ne faliti, zabili i Rijeci u četvrtfinalu Kupa. Nažalost po Bijele, nije to bilo dovoljno... A s Marijanom Budimirom uspjeli smo se, s par dana odmaka, naći u Splitu, baš između reprezentativnih obveza. Ispričao nam je štošta o mladoj reprezentaciji, izborničkom poslu, juniorskoj generaciji Hajduka, kao i o izazovima u bliskoj budućnosti.
Kako danas izgleda život Marijana Budimira?
- Sada u ovom trećem mjesecu imamo baš puno posla. Dolazi nam nova generacija s kojom imamo kvalifikacije u Poljskoj krajem mjeseca. Vikendom gledam utakmice naših igrača, gledam protivnike... Pokušavamo u što kraćem roku biti što spremniji i konkurentniji.
Koliko se izbornički posao razlikuje od onog trenerskog?
- Kad si u klubu, onda kontroliraš cijeli proces, počevši od kondicijskih i psiholoških do tehničko-taktičkih aspekata. Izbornik igrače dobije određeni broj dana i ne može kontrolirati fizičku spremu. Od tehnike i taktike tada radiš samo ono što smatraš najvažnijim. Isto tako, recimo, bili smo duže vremena s ovom generacijom sa Svjetskog prvenstva pa smo nešto i nadograđivali.
Refleksije ovoljetnog SP-a...
- Mislim da smo bili dobri, u grupnoj fazi čak i odlični. Nama je veliki uspjeh bio što smo se uopće tamo plasirali nakon deset godina. U prvoj eliminacijskoj utakmici dočekao nas je Uzbekistan, prvak Azije. Drugo poluvrijeme bilo je znatno bolje od prvog. Izjednačili smo, imali prilike, ali nismo uspjeli. Zapeli smo na raspucavanju, ali sam ja zadovoljan. Pokazali smo svijetu kakve igrače imamo, a to se sada vidi i po nekim transferima i upitima.
Kako vidite nastupe pojedinaca poput Kumara, Šivaleca... Tko bi sljedeći mogao zasjati?
- Gledajte, uvijek je lakše igrati u tim, nazovimo ih, "manjim" klubovima. Dinamo i Hajduk ganjaju rezultat i teže im je staviti mlade. Iako, mislim da bi tu trebali postupati nešto slobodnije. Jedino je Istra postupila pravilno, stavila je Kumara. Da bi igrač igrao za seniore, mora biti spreman fizički, psihički i taktički, a on to sve ima. Žao mi je što je Jakirović otišao vani, mogao je participirati u Dinamu... Ali, bit će tu još momaka.
Dugo radite s mladim igračima, kako im treba pristupiti, koje su specifičnosti?
- Morate im u svemu dati povjerenje. Oni s trenerom i stožerom provode skoro i više vremena nego s roditeljima. Nekad im dođeš i kao drugi roditelj. Igrači te brzo prepoznaju i postanu svjesni koliko im možeš pomoći.
Bili ste dijelom Hajduka, kako na njega gledate izvana?
- Teško mi je govoriti o svemu što se tiče Hajduka. Hajduk je moj klub i želim mu sve najbolje. Doveli su dobrog trenera, razvojnog trenera s kojim imam dosta sličnosti. Voli mlade igrače i voli pozicijski nogomet. Puno je mladih igrača napredovalo, a najvažnije je što Garcia iz njih izvlači maksimum.
Kad u Hajduku vidite Brajkovića, Pukštasa, Hrgovića, dođe li vam toplo oko srca? Gotovo 90 % vaše juniorske generacije je u nekom trenutku nastavilo u Hajduku, a vi ste ih praktički odgojili...
- Bio sam na vrhu jednog sustava koji je funkcionirao na vrhunskoj razini. Naravno da mi je drago, svaki njihov uspjeh zapravo je i moj. Veselim se zajedno s tom djecom. Tu i tamo se i čujemo. Bili su tu i Vušković, Prpić, Sigur, čak i Silić... Nadam se da će i ovi koji su se malo pogubili nadoći. Imamo fantastične uspomene. Neki dan bila je godišnjica Manchester Cityja, a onda se sjetiš i Dortmunda, Milana... Tek tada shvatiš koliko je to bilo veliko.
Iznenađuje li vas što danas toliko igrača iz te ekipe igra ozbiljan seniorski nogomet, Capan, Petrašilo govore da ste ih već tada spremali za takvu razinu nogometa?
- Drago mi je da su tako govorili. Stvarno sam ih pripremao za seniore, ali sve je to dio nekog razvoja. Mislim da se može istovremeno i razvijati i ganjati rezultat. Glavni cilj nama je bio da oni u prijelazu u seniore odmah mogu pratiti takav nogomet. Sjetite se i Biuka, Ljubičića... Kasnije je svatko od njih imao nekih svojih problema, ali svi su bili kondicijski, tehničko-taktički i psihološki spremni. To nam je bio glavni cilj i mislim da smo ga ispunili.
Moramo malo i o pojedincima iz te generacije. Sigur i Pukštas, kakav je to sklop razmišljanja, zašto su tako posebni?
- Oni imaju malo drugačiji mentalitet, ali su se i jako brzo prilagodili. S njima dvojicom stvarno sam imao jako dobar odnos. Sigura sam zapravo ja i doveo iz Radomlja na preporuku Andre Fistonića. Jako puno je napredovao i naučio. Kod Sigura i Pukštasa izražena je ta želja za uspjehom. Pukštas me molio da nakon treninga ostane dodatno raditi. Radili smo elementarne stvari s kojima se on praktički nikad prije nije susreo.
Luka Vušković?
- Nismo mi Luku Vuškovića morali učiti o tehnici, on to ima prirodno. Generacijski talent. Radili smo na koordinaciji, agilnosti i nekim taktičkim stvarima, psihologiji također. Usudio bih se reći da bi Luka uvijek iskočio, a meni je bitno da smo oko njega izbacili još 7-8 igrača koji su na račun rada došli tu gdje jesu.
Najsvježiji od ostalih jest Roko Brajković. U juniorima je uvijek odskakao fizičkim kapacitetima, a Garcia i danas napominje da je to jedan od razloga zbog kojeg koristi Brajkovića...
- Roko je jedan specifičan igrač koji nije ono čisto izolacijsko krilo od driblinga i prolaza. Puno je više radni igrač, igrač pritiska. Mislim da se pogriješilo onda s dvojnom registracijom u Solinu jer djeca ne bi znala do subote gdje su i što su taj vikend. Puno se tu djecu podcjenjivalo, kao, ispali su sa Solinom u treću ligu... Danas imate i Ćubelića i Kavelja, da sada ne nabrajam... Dok sam bio u Širokom, htio sam baš Brajkovića, međutim nije se dogodilo. Sada se vraća, a može biti još i puno bolji, vjerujte mi.
Koji je glavni preduvjet Hajdukova generalnog boljitka, je li to zaista infrastruktura? Kakav je generalno taj segment u hrvatskom nogometu?
- Naravno da je to preduvjet. I ne samo Hajduka, već u cijeloj Hrvatskoj. Sada smo često s reprezentacijom u inozemstvu i vidimo kakvi su to uvjeti. HNS se po tom pitanju trudi s tim umjetnim terenima, međutim moramo se svi skupa još više uključiti. Klubovi, gradovi, pa čak i država. Za Europom baš zaostajemo po tom pitanju. Evo vam jedan primjer. Kad smo s Hajdukom prošli Borussiju Dortmund, na treninge su nam dolazili razni emisari iz europskih klubova. Zanimalo ih je kako smo ostvarili takav uspjeh. Pričao sam s čovjekom iz Dortmunda tijekom našeg treninga na pomoćnom terenu. Kaže on meni: ‘Dobro, danas ste tu trenirali radi nas. Gdje vam je inače kamp?‘ Kad sam mu rekao da ga uopće nemamo, digao se i čestitao mi. Nije mogao doći sebi da smo s jednim terenom u polufinalu Lige prvaka. Nadam se da će taj kamp biti što prije i da će Hajduk dobiti uvjete kakve zaslužuje, što više da kažem - zaključio je Marijan Budimir, nekadašnji trener Hajdukovih juniora, a danas izbornik U-17 reprezentacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....