Igor Bišćan prvi put kao trener Dinama igra debi s Hajdukom, a o tome, ali i drugim temama vezanim za modri klub porazgovarali smo s Tomom Šokotom, dugogodišnjim suigračem i prijateljem.
Na klupi Rijeke je Bišćan imao četiri ogleda s Bijelima i ostao je bez pobjede - ima tri remija i jedan poraz. Dobro pamti igračke srazove s najljućim hrvatskim rivalom. U njima je sudjelovao čak 18 puta počevši sa sezonom 1998./99. u kojoj je u 22. kolu zagrebački sastav slavio 1:0. Skor mu je sedam pobjeda, šest neodlučenih rezultata i pet poraza. Međutim, na Poljudu ni kao igrač Dinama, ni kao trener Rijeke, nikad nije dobio utakmicu. Noseći dres u devet ogleda upisao je pet neodlučenih ishoda i četiri poraza, te kao trener jedan bod u dva susreta.
Normalan put
Dakle, u 11 gostovanja pod Marjanom i dalje je bez dobivene utakmice u igri protiv Hajduka, ali ipak ima dva trijumfa, slavlje i trofeje. U finalu Kupa 2009. godine, nakon 3:0 u Zagrebu, uzvrat je završio 3:0 za Bijele, a Dinamo je osvojio na jedanaesterce. Bišćan je pogodio prvi. Kup je osvojio i godinu ranije rezultatom 0:0, zbog pobjede u Maksimiru. Dogodi li se da u nedjelju završi neodlučeno, imat će raritetan i potpuno nevjerojatan skor da nikad nije dobio utakmicu na Hajdukovom stadionu, a da je na njemu osvojio tri krune, dva Kupa i prvenstvo.
Tomo Šokota i on rasli su zajedno u Maksimiru, stjecali prva iskustva, u tom Igorovom debiju s Hajdukom 1999. Bišćan je igrao od prve minute u veznom redu, a Šokota ušao s klupe. Modre je vodio Velimir Zajec, a Bijele Ivan Katalinić. Zanimljivo da je Mate Baturina, otac Martinov, bio isključen, te su Zagrepčani s igračem više stigli do tri boda eurogolom Marija Cvitanovića.
- Bišćan je pravi čovjek za trenera Dinama, kojeg se god posla primio pretvorio ga je u zlato. Kao stručnjak ima vrhunske rezultate. Krenuo je od Rudeša, išao je normalnim putem kako bi stigao do plave klupe. Dovoljno je sazrio da preuzme momčad prvaka i s njom napravi rezultate - kazao nam je Šokota.
Bišćan u Zagrebu ima s Hajdukom sedam pobjeda, jedan remi i jedan poraz. U dva navrata je bio strijelac, u završnom kolu sezone 1999./2000. za 1:0 nakon kornera, te 2010. u Superkupu kad je dao jedini gol i donio pehar.
Sve proživljava sam
Sa strane je teško dokučiti koliko u njemu ima emocija kad se radi o velikim utakmicama...
- Emocije nastoji držati u sebi kao čovjek i kao prijatelj. Sve proživljava sam. Koncentriran je maksimalno na posao, odradit će ga vrhunski, pripremit će se bolje od ikoga. To je ključ rezultata koje postiže. No, točno je da ga izvana ne možeš pročitati. Emocije teško izlaze iz njega.
Kako je proživljavao kao igrač derbije s Hajdukom?
- Puno teže doživljava poraze, nego što se veseli kad pobijedi. Sad je iskusniji, ali očito je da ga pogodi kad izgubi. Mi smo svi, koji smo igrali u velikim klubovima, naučeni stalni dobivati, pa je jako teško gubiti. Nakon što dobije Igor ne luduje od slavlja, a kad je poražen to ga boli... Derbi je uvijek nešto posebno. Bišćan je u prvoj igračkoj etapi u Dinamu, do transfera u Liverpool 2000. godine, najviše ostao u sjećanju po golu Rijeci 1999. na Kantridi, koji je bio vrlo bitan za osvajanje naslova prvaka. Ja se osobno najviše sjećam finala Kupa 2001. godine zbog moje majice.
Totalni cirkus
U utakmici ranije odigranoj s Osijekom u Gradskom vrtu Šokota je ispod dresa nosio majicu s natpisom “Uvijek kontra Splita”. Zato su i on i Modri na Poljudu dočekani na nož...
- To me obilježilo, nastao je totalni cirkus. Radilo se o tome da je jedan Boys završio u bolnici, slomio je nogu na Kantridi, mislim da je pao s ograde. Njegov me prijatelj zamolio mogu li za njega, kako bi mu bilo lakše, odjenuti tu majicu i pokazati je zabijem li gol. Rekao sam da nema problema, bio sam mlad i nisam razmišljao. Nisam htio nikakvu provokaciju, nisam išao za tim kako će to tko doživjeti, nije baš dobro ispalo. Ali, to je dio karijere i sazrijevanja. Neke stvari ne možemo izbrisati. Moj motiv je bio isključivo sportski i gesta prema dečku koji je stradao. U Osijeku sam postigao tri pogotka i tri puta pokazao tu majicu da bih na kraju bacio dres. Kad smo nakon toga došli u Split iskonstruirana je nevjerojatna priča, čak su potencirane političke teme o Sjeveru i Jugu... Utakmica je bila naelektrizirana, svi su me molili da ne napravim opet neki eksces, rekao sam im: “Ljudi, sve je u redu, nisam ni u Osijeku to planirao”. Osobno nisam imao posebno osiguranje, ali nakon utakmice ostali smo četiri sata na stadionu, nismo mogli izaći. Loše iskustvo koje te obilježi. Po meni je to sve bilo sportski, ali ispalo je kako je ispalo...
Na Poljudu je također zabio i skinuo dres. Pokazao je samo – pločice! Ta fotografija bila je naslovnica Sportskih novosti.
- Dinamo je i dalje puno bolji, ima kontinuitet takoreći dvadeset godina. Drukčije je sve posloženo, dominira Hrvatskom ligom, igra jako dobro u Europi. Kvalitetnija je i stabilnija ekipa. Hajduk će se dugoročno sigurno podignuti. Ima ogromnu vojsku navijača, što vjerujem da će ubrzo imati i Dinamo jer vidim da se događaju pozitivne promjene. Hajduk možda nije kupovao kako je mogao, dosta igrača ne pokazuju što bi trebali, a skupo su plaćeni. Bolje je imati vlastitu djecu i ulagati u školu. Mislim da će u hrvatskom nogometu od sada biti izjednačenije nego što je bilo. Dinamo je imao novac, ali više ne možeš samo tako uzeti igrače iz drugih klubova.
Pohvalili ste procese u Dinamu, pretpostavljamo da vas je na to ponukao i dolazak Igora Bišćana za trenera.
Oprezna utakmica
- Bio sam na stadionu u Kranjčevićevoj ulici na prvoj utakmici kad je Igor postao trener. Ta energija, gdje se dva sata čekalo da se uđe, samo je to nedostajalo. Dobro je što je Dario Šimić stigao u Upravu, Igor na klupu, napravljeni su pozitivni pomaci, pošteniji, pravedniji. Ljudi to osjete. Na toj utakmici je bila stara garda, stvarno sam se odlično osjećao, bez obzira na to što Dinamo nije pružio neku igru, čak je trebao izgubiti da je Kačavenda zabio. No, najvažnije je što se počela vraćati energija koja je bila izgubljena. To me najviše veseli. Nema više Zdravka Mamića i sada je nova priča, ako ovi koji vode klub ne budu dobri doći će drugi. To je najpoštenije, a ne kao prije kad je čovjek kazao “bit ću dok sam živ, neću se maknuti”! Tako je stvarana loša klima.
U Maksimiru na dvije Bišćanove domaće utakmice nije bilo puno gledatelja.
- Treba vremena, nemoguće je da se sve promijeni za dva dana. Mene je otac vodio na stadion, tako sam se zarazio s ljubavlju prema klubu. Pripadnost treba ponovno izgraditi. Mnogi ljudi iz Zagreba usmjerili su djecu na neke druge događaje. Svi moraju osjetiti da su dio toga, onda je to veliki klub kao Benfica i Porto u kojima sam igrao i to doživio. Volio bih da takav bude Dinamo. Dakako i Hajduk, bez obzira što su nam rivali.
Razgovor smo završili s derbijem, Bišćanom i stožerom. U tom finalu Kupa 2001. godine Modri su u Splitu dobili 2:0, a u uzvratu 1:0. Taj gol na Maksimiru postigao je Renato Pilipović, sadašnji Bišćanov pomoćnik. U međusobnim igračkim dvobojima s Ivanom Lekom imao je Bišćan tri pobjede, Leko jednu, a u dva navrata završilo je neodlučeno.
- Bit će to oprezna utakmica. Leku znam, igrao sam s njim u Lokerenu, bio je zaslužan što sam uopće došao u Belgiju. Nitko neće htjeti izgubiti, ali Dinamo je jači. Ako ne bude X, bit će pobjeda Dinama!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....