Dambrauskasova ideja s Melnjakom je destabilizirala Riječane, za to jednostavno nisu mogli naći rješenje

U fantastičnom ambijentu punog Poljuda, trofej pobjednika Kupa zasluženo je pripao Hajduku!

Splitski Bijeli odigrali su čvrstu, agresivnu i taktički vrlo zrelu utakmicu. Pritom su iskazali dojmljivu mirnoću u prvoj fazi utakmice, kada se očekivao snažan domaći napad, a potvrdili psihološku spremnost u trenutku kada je Drmić postigao sjajan pogodak za Rijekinu prednost.

Ta akcija, u kojoj je Obregon izvanrednom okomicom proigrao Drmića, bila je zapravo jedina očita nesmotrenost obrane Hajduka, gdje su sporiji Ferro i zakašnjeli Fosatti dozvolili da im strijelac pobjegne. To je bila prepoznatljiva riječka kontra, ali za razliku od ove sve sljedeće bile su ipak sigurno blokirane od kompaktnog defenzivnog bloka Hajduka...

TOM DUBRAVEC Cropix

Rijeka je u 3-4-1-2 istrčala s uobičajenom idejom igre. Gusti defenzivni blok, deset igrača iza linije lopte i čekanje prilike za (polu)kontre. Tomić je optirao za Obregona uz Drmića, Pavičića iza njih, što je načelno ofenzivna varijanta. Problem je što su oni bili daleko od gola domaćih, a potom i da praktično malo ili ništa igraju za natrag, pa je vezni red Rijeke, Selahi - Čerin, uz bočne Ampema i Vukčevića, stalno djelovao inferioran. Jedan od važnih razloga tomu je očito planirana Dambrauskasova ideja da Melnjak s lijevog boka stalnim sprintanjem iza leđa posljednjoj liniji povlači za sobom Ampema, te destabilizira defenzivni blok Rijeke. Pomalo je čudno da tijekom cijele utakmice Riječani nisu uspijevali naći rješenje za tu opciju Hajdukova napada.

Dambrauskas je taktički očito izvukao pouke iz prethodnih poraza od Rijeke na Poljudu. To se prije svega odnosi na mirnoću kojom je momčad ušla u utakmicu, kao i na smiren i kontinuirani posjed za kontrolu ritma igre. Taj pristup je bljeskovima neumornog Sahitija i ubacivanjima Melnjaka postupno i sigurno lomio samopouzdanje riječke obrane. Ona je udarcima po boku rastezana, a onda su se veznjaci Krovinović i Grgić, uz slobodno kretanje i kombinatorni doprinos lucidnog Livaje, ubacivali između linija u sredini.

Takav razrađeni i disciplinirano provođeni pristup rezultirao je brzim prevladavanjem kritične faze (vodstvo Rijeke), a potom i kroz preokret rezultata do 36. minute. Rijeka je opet platila danak slabostima obrane, vrlo vidljivih u prekidima igre. Nakon kornera je pao gol Ferra, na kojeg je u bloku zakasnio Smolčić.

Nakon slobodnog udarca Sahitija, Livaja je sjajno primio loptu prsima, bez snažnijeg pritiska braniča Rijeke u kaznenom prostoru (?), a onda majstorskim driblingom i centaršutom pronašao Melnjaka (naravno!), koji je zakucao loptu. Momčad koja u finalu napravi toliko propusta kao obrana Rijeke, nema šanse ostvariti uspjeh. Sve je to dodatno potencirano zbilja naivnim kartonima vrlo nervoznog kapetana Smolčića, da bi s deset igrača Rijeka bila totalno podređena i nemoćna preokrenuti tijek utakmice.

Štoviše, stalni pritisak Hajduka rezultirao je s više kardinalnih pogrešaka u zoni obrane, od kojih je realizirana samo ona Melnjakova za 3:1.

Govorom tijela riječki igrači su već tada odavali da su se predali, odnosno, da ne vjeruju u sebe. Hajduk je tek tada bio u euforičnom stanju, svjestan da će Kup nakon devet godina opet biti u vitrinama Poljuda. Sukladno viđenom na terenu, potpuno zasluženo.