Može li Hajduk ipak doći do daha i u nastavku prvenstva, uspjeti barem pratiti najvećeg rivala Dinamo, ono u stopu, možda s par bodova razlike, ili će Bijeli još jednom potonuti i prisilno se eventualno zadovoljiti ulogom prvog pratitelja prvaka, moglo bi biti jasnije odmah u sljedećoj rundi. Na gostovanju u Velikoj Gorici, protiv Gorice, koja je u 11 utakmica pred svojom publikom postigla više nego skromni učinak: čak 22 izgubljena boda od 33 moguća! Ili će u sljedećim kolima, da se ne nabrajaju znatno ozbiljniji protivnici, doći do daljnjeg pada akcija „bijelih“.
U biti, postat će jasnija dimenzija načina igre trenera Gonzala Garcije, koji do sada uživa nepodijeljeno povjerenje, u prvom redu na račun sklonosti forsiranja mlađih igrača. Što je u skladu sa stabilizacijskom strategijom rukovodstva kluba, kako je to više puta najavio sportski direktor Goran Vučević, u nomenklaturi uprave Hajduka praktično jedini s kakvom-takvom ipak potvrđenom reputacijom stručnjaka na Poljudu. Uz napomenu da je dopustio, kumovao ili odlučio da se s Poljuda naglo odstrani šef akademije Mišo Krstičević (još mu slika figurira na službenoj stranici kluba) i to zajedno s Vikom Lalićem, predstavljenim kao tehničkim tajnikom, šefom skautske službe (krajem listopada prošle godine odstranjen je i tim menadžer Goran Milanko), tako da sada u školi nogometa kolo vode španjolski stručnjaci Pep Boada i Pep Mercader na čelu s Čehom Jirijem Plišekom.
Ali ostavimo po strani te nove, nedokučive stručne lomove u stožeru akademije, trenutno je važnije pitanje hoće li Hajduk protiv Gorice zaigrati s najjačom postavom. A to znači predvođen kapetanom i najboljim igračem Markom Livajom, uz potpitanje u kojoj ulozi…
Dokazane kvalitete Livaje, njegove golgeterske sposobnosti, kao i utjecaj u kombinatorici napada (čitaj: asistencije) trebalo bi iskoristiti na način bržeg, dubinskog proigravanja, bez često nepotrebnih dodavanja u širinu, još manje s brojnim povratnim odigravanjima, odnosno otezanjima i okolišanja navalnih akcija. Tako da se izbjegne blamaža korištenja Livaje s pričuvne klupe.
Momčad Hajduka po svemu igra naoko dopadljivo, problem je da u napadačkoj igri, takav je dojam, kao da žele s loptom ušetati se u protivnički gol. A Garcia ima na raspolaganju moćni ofenzivni korpus: Livaja, Rebić, Šego, poduprt sve boljim Almenom u ofenzivnoj konstrukciji, te s uvjerenjem u snagu motoričke sposobnosti Pukštasa, tako da bi se protivnike natjeralo na obranu svoje mreže, automatski bez velikih mogućnosti za protunapade. U suštini, ima li Hajduk, s druge strane, takve obrambene snage da na širokom prostoru onemogući opasne kontre, kakve su odvele momčad Istre 1961 do trijumfa na Poljudu.
Kao prvo i osnovno, poraz od Istre 1961, bez obzira na pravu seriju prilika za golove stvorenih od strane domaćina, ipak je bio težak udarac za ambicije Hajduka. Možemo lamentirati, pa i prihvatiti opravdanja, kako se radilo o crnom danu strijelaca Splićana. Kao i u odnosu na zadanu činjenicu raspoloživog kadra, uslijed kojih je trener Garcia sa svoje strane, u trenutku nedostatka, volimo kazati, atomskog napadačkog tandema Livaja – Rebić, kao i zbog nedovoljne pripremljenosti Pukštasa, bio prisiljen izvesti ranjivi sastav u defenzivnom bloku.
Bjelodano je, obrana Hajduka praktično je bila komponirana od prilično neiskusnih igrača, pa i neujedinjenih pojedinaca: Silić (21), Sigur (22), Mlačić (18), Skelin (19), Hrgović (21). Među kojima se jedino Hrgovića može tretirati kao potvrđenog standardnog prvotimca (39 nastupa u prvih jedanaest) na položaju lijevog beka, te Sigura sa svojih 68 utakmica u početnom sastavu (ipak na različitim pozicijama desnog beka, u vezi, pa i krila). Problem tog mlađahnog obrambenog zida očituje se u manjku stabilnog lidera, dakle igrača koji ulijeva sigurnost, odnosno doprinosi boljem snalaženju drugih u obrambenim zadacima.
Vjerojatno nije u redu sada spominjati, prizivati u sjećanje, značaj Filipa Uremovića za obranu Hajduka tijekom dvije sezone (od 2023. do 2025.), koji je silom prilika loših financija kluba prodan u Japan. Jednako tako, u ovim danima kronične besparice (navodno jedino se prvoj momčadi namiruju njihova primanja), teško je prihvatiti spoznaju da se bez prodaje Branimira Mlačića ili nekog drugog iz kategorije potentnih mladića ne može udovoljiti zahtjevu Puležana od cca 250.000 eura za trenutni angažman stopera Daria Marešića.
I za kraj, za taj "all in" napadački sastav vrijedi pretpostavka povratka Zvonimira Šarlije u stopersku liniju, možda u manevru i Adriona Pajazitija (umjesto pasivnog Guillamona), ali i obavezni defenzivni angažman svih igrača nagnutih napadu, to jest djelovanja u zadnjoj trećini. Osim donekle Livaje. Ili je to svojevrsni grijeh za dekalog trenera Garcije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....