Prije koji mjesec javio se mobitelom u svlačionicu turske reprezentacije i, dakako, uz prenašanje na društvene mreže, pompozno je čestitao Vincenzu Montelli što je s igračima osigurao nastup na EURO 2024. Recep Erdogan je predsjednik Turske i neprikosnoveni vladar zemlje u kojoj temperament lako zapaljivi pojam ponašanja, pogotovo u sportskom životu. Erdogan je, eto, u utorak morao ponoviti operaciju “senzibiliziranja javnosti”, ali ovaj put u bitno drugačijem ozračju. Čak su i Turci, naviknuti na kojekakve ispade oko nogometa, ostali zgroženi primitivnim napadom na suca utakmice između Ankaragucija i Rizespora, a koja je završila 1:1.
Gol su gosti postigli u posljednjoj od sedam minuta nadoknade. Kažu neki promatrači zbivanja u Istanbulu kako je vjerojatno predsjednik domaćeg kluba bio silno uzbuđen zbog dramatičnog raspleta pa je eto našao za shodno da povišeni tlak poravna klasičnim nokautom ponajboljeg turskog suca. Garnirano je to rundom cipelarenja od strane onih “frajera” koji se mile gazdi kluba ili su posvađani sa zdravim razumom...
Pravda će biti sprovedena
Sudac Halim Umut Meler u bolničkom krevetu slušao je besjedu Erdogana i obećanje da će se pravda sprovesti. Što god to značilo. Ono što je međutim u kontekstu ovih incidenata - s huliganskim ispadima širom Europe, s vrlo intenzivnim ritmovima nasilja u Grčkoj, sa sve težim nasilnim ispadima u Južnoj Americi, dakle u globalnom selu svijeta - postalo očito to je odlazak na višu razinu “društveno” poticanih incidenata u sportu. Raspirivanje mržnje i nasilja širom svijeta, na tribinama, na terenima i oko stadiona postalo je standard tzv. “modernog doba”.
Gotovo da se okruženje više čudi kada incidenata nema, pa stalnim aktualiziranjem svekolikih animoziteta i nametanja interesa praktično i potiče incidentne situacije. Svijet, a pod time mislimo na sve aktere sporta, pratitelje, navijače, industrije koje na njemu stvaraju profite ili političke kaste igraju svoje “igre”, sve to uz bjesomučno sekundiranje društvenih mreža, a nažalost i medijsko gubljenje kriterija prenašanja realnih događanja u sportu (društvu) te priklanjanju sirovom populizmu, još uvijek svaku priču o nasilju ili neredima svede pod egidu huliganizma. Kojeg, naravno, ima na sve strane od pamtivijeka, i uvijek će ga biti, ali nije i ne može biti pokriće onima koji time pokrivaju svoja djelovanja kao sijanje sjemena zla. Ako akteri koji su, među ostalim, društveno, politički ili poduzetnički involvirani u okruženje u kojem funkcioniraju, ako onima posežu za primitivnim ponašanjima, kako se onda može očekivati da usijane glave, kojih ima u svakoj masi, budu razumnije i ne slijede te recepte “dijeljenja pravde”...
Faruk Koca, gazda Ankaragucua, nije običan predsjednik. To je primjerak lika koji misli da zbog novca, političke moći može raditi što hoće. Nije on prvi puta napravio eksces, iako do sada nije imao takvu primitivnu razinu. Koca, 59-godišnjak, je politička faca. Bio je od početaka u AKP, stranci koja vlada u Turskoj, a 2006. godine imao je svoj trenutak životne slave. Naime, na jednom skupu je tadašnjem Premijeru Turske Recepu Erdoganu pozlilo i odmah su ga u blindiranom vozilu odveli prema bolnici.
No, kad su tamo došli, navode mediji, došlo je do bizarne situacije. Njegov vozač, agenti i suradnici nisu ga mogli izvući jer se blindirani automobil nije mogao otključati. Tada je najprisebnije reagirao Faruk Koca, koji je pronašao u blizini metalnu šipku i njome je uspio razbiti staklo te onda izvući Erdogana. To je naravno odjeknulo u turskom društvu, a sukladno Erdoganovoj moći kroz vrijeme, jasno je da je Koca imao poseban status i dakako, osobni poseban osjećaj moći. Kao sportski djelatnik već se više puta pokazao sklon opravdavanju nasilja. Kad je jednom jedan od navijača napao suparničkog igrača (u rujnu prošle godine protiv Besiktasa) on je to opravdao krivnjom suca koji ne sudi pravedno! Takvom gospodinu je turski nogometni savez čak dodijelio jednom i Trofej za Fair Play, iako je Kocu izjavio da će opet, kad god procijeni da suci oštećuju njegovu momčad, žustro reagirati. Bio je dosljedan, očito...
Val niskih strasti
Kada se visoko pozicionirani ljudi unutar jednog društva tako ponašaju, kada se akteri nogometa stalno obrušavaju na suce ili “neprijatelje” iz drugih klubova, kada se svakodnevno putem društvenih mreža tolerira govor mržnje, štoviše kada ga se i potiče iz nekih drugih interesa (veličanstvo klikova), a tradicionalni mediji prepuštaju valu niskih strasti u različitim izdanjima, onda nije pitanje hoće li biti nereda i nasilja, nego dvojbenim ostaje samo u kojim količinama i kada.
U povijesti nereda na sportskim borilištima Engleska je bila primjer kako se površnost i lakomislenost doživljaja problematičnih ponašanja na terenu i izvan njega mogu oteti kontroli. U vrijeme kada još nije bilo modernih tehnologija i lakšeg poticanja nasilja, nego je ono bilo kao standard u sportskom okruženju, Englezi su doživjeli niz tragedija. Sijali su zlo gdje god su dolazili izvan Otoka, a tragedija u Briselu, na stadionu Heysel prije finala Kupa prvaka 1985., značila je trenutak kada se društvo osvijestilo.
Engleska se obračunala s vinovnicima nereda na tribinama, oko stadiona i u gradovima, ali nije to bio presudni potez kojim su uveli red na nogometnim utakmicama.
Huliganizam je bio posljedica nečeg, a ne uzrok. Engleska je promjena pristupa tim problemima zahvatila sve aktere društva koje čini ili se vrti oko nogometa. Svatko mora biti odgovaran u ponašanjima, izjavama, ne može si dopuštati vrijeđanja i neutemeljena optuživanja. Čelnici klubova, treneri, igrači, novinari, svi su zahvaćeni određenim normama ponašanja koji će doprinijeti da atmosfera unutar sportskog natjecanja bude u okvirima željenog ili prihvatljivog.
Da su se ograničili, kao i u prethodnim godinama, samo na borbu protiv huligana, ne bi uspjeli osigurati da im nogomet krene naprijed i vremenom postane najjatraktivnije natjecateljsko izdanje na svijetu.
Mnoge zemlje imaju i dalje labavost prema “mentalitetu”, pa kontinuirano samo djeluju represivno prema posljedicama (navijačkim ispadima), a iz svekolikih razloga (položaj u društvu) imaju toleranciju prema “huliganima” u upravama klubova, među interesnim grupama, političkim moćnicima i, naravno, najviše prema kriteriju interesa političkih vlasti. U današnje doba, kada se “život” odvija na virtualnim linijama, te kroz moderne tehnologije brzo i promjenjivo tumači okružđenju, sve su te anomalije društva još izraženije. Zato je u porastu intenzitet nasilja i nereda na sportskim borilštima. Kako reagiraju na tu problematiku tako se društva najjasnije prikazuju kako zapravo funkcioniraju i izvan sportskih tematika.










Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....