U subotnjem SHNL programu Dinamo i Rijeka ostvarili su pobjede koje su više-manje bile očekivane. Naravno, Dinamov je rezultat dodatno osnažio kvalitetu igre Modrih, dok se kod Rijeke pobjeda tretira kao uvjerljiv argument da je njihov trener griješio u prethodnim (izgubljenim) prvenstvenim utakmicama izborom alternativnih momčadi. Subota nam je tako donijela i zanimljivu aktualnost (i) poveznicu dva trenera koji, u relativno kratkom razdoblju unutar jedne sezone, žive u stalnoj mijeni javnog tretmana...
Victor Sanchez je po dolasku u Rijeku dao naslutiti da ima jasne prioritete u svom radu. To je stvaranje igre sa kojom kasnije dolaze dugoročno bolji rezultati. U našem okruženju nema puno strpljenja, pa su Španjolčeve metode naišle na kritike, iako se moglo nazrijeti da takav pristup ima stručnu logiku. U Španjolskoj inače na djelima pokazuju vjeru u staru nogometnu tezu kako momčad koja ima igru, a nema trenutno dobar rezultat, sigurno će dugoročno imati više uspjeha od momčadi koja ima trenutni dobar rezultat, a nema igru. Sa takvim pristupom španjolski treneri doprinose i uspješnosti svojih klubova i nacionalnog nogometa, ali i u inozemnim sredinama.
Sanchezov je pristup, i pod utjecajem nezadovoljstva okruženja, nailazio na kritiku i unutar kluba, te je sportski sektor, na inicijativu gazde Miškovića, treneru dao do znanja da prestane s eksperimentiranjem i vrati se standardima Rijeke. Sanchez je tu malo šarao, ali kako je ušao u dobar rezultatski ritam, kritički je val splasnuo. Štoviše, europskim uspješnim natjecateljskim ritmom zapljusnuo je prema Sanchezu val euforije, koji je vrhunac doživio u dvjema utakmicama sa Strasbourgom. Iako je Rijeka eliminirana, Sanchezov je rad u dijelu medija dobio takve hvalospjeve da čovjek ne bi mogao ni pomisliti da je to isti trener koji je do ne tako davno bio pod slapovima kritika.
Sanchez je potom, valjda i na račun dobrih odjeka te igre, samopouzdano opet pribjegao eksperimentima te je Rijeka izgubila na ružan način dvije utakmice, s Istrom kući (0:2) i u Gorici (0:4). Opetovano kemijanje očito je ispunilo rezervoar tolerancije gazde Miškovića, i javno je treneru izravno poručio da to više tako ne može ići. Je li zato Sanchez u Koprivnici izveo logičan, standardan sastav i posljedično rutinski došao do pobjede na teškom gostovanju, ili je stvar njegova tumačenja da je to sve planski urađeno, a ne zbog pritiska čelnika, jer su igrači bili odmorni? Činjenica je da je ovaj put itekako bilo umora kod Tonija Fruka, nakon američke turneje i jet laga, ali ga je Sanchez uvrstio u postavu jer je svjestan da mu je to igrač prevage. U ovoj utakmici Španjolac nije mogao kemijati jer je osjećao pritisak predsjednikova nezadovoljstva i neizvjesnog mu statusa. Jedna pobjeda, međutim, ne mijenja osnovu problematične mu situacije.
Je li trenerova vrijednost ono što je Rijeka pokazala u jednom pozitivnom dijelu sezone i u tih nekoliko europskih utakmica, ili je Sanchezov stručni okvir ta nelogična mijena 7-8 prvotimaca, odnosno isključivost kojom brani svoje pristupe? Prilično je uvjerljivo da je Sanchez dobar trener, ali nije stručno logično tako masovno i često mijenjanje momčadi. U svakoj grupi postoje jasne hijerarhije kvalitete i normalno je da će trener dozirati snage igrača koji više igraju. No, nije normalno promijeniti ih većinu, jer takva momčad nema istu kvalitetu onih koji stalno igraju već i zbog činjenice da manje igraju. Nije još definirano hoće li Španjolac ostati na kormilu Rijeke, ali je sigurno da se više neće moći ponašati kao prije, "po svome", bez obzira na rezultate. Možda će mu to pomoći da (p)ostane logičan u izborima i time doprinese uspješnijem rezultatskom nizu. Kako god, objektivnija ocjena njegova rada moći će se donijeti na kraju sezone...
Zanimljivo je da je odjek Sanchezovih pristupa sa Strasbourgom ponukao dio medija da ga proglasi trenerom od kojeg bi prvi mogao pouke izvlačiti Mario Kovačević. Sama po sebi ta je teza nelogična, jer Kovačevićeva momčad ima u prvenstvu 25 bodova više od Sanchezove. Dinamo je igrao Europsku ligu, koja je bitno jača od Konferencijske, prošao je grupu i bio je blizu da prođe i play-off. Mario Kovačević je do zimus živio pod stalnom kritikom medija, koje su znale biti i nekorektne i trivijalne.
Zapravo je tretiran simbolikom svih Dinamovih "neuspješnosti", od ljetošnjeg slaganja potpuno novog kadra, selekcijskih dubioza, nepostojanja igre, sramoćenja u Europi i drugih upravljačkih problematičnosti. Čak je došlo do sprdanja nečeg što se zove "doselekcija", iako je u pitanju sasvim stručno logičan pristup građenju jedne konkurentne momčadi, odnosno proces koji iziskuje 2-3 prijelazna roka dok se razbistri kadar sposoban da se uhvati u koštac s klupskim ambicijama.
Pritom se i Dionu Belji, u fazi dok se jesenas prilagođavao Dinamovoj zbilji, "tepalo" kako je najskuplja investicija, aludirajući da njegov učinak nije ni približan ulogu i posljedičnom očekivanju. Nakon vrhunca te negativne Modre zbilje, nakon poraza u Puli (studeni) i još tri uvjerljiva poraza u Europskoj ligi, Dinamo je u prvenstvu nanizao 13 pobjeda i 2 remija u 15 utakmica, uz gol-razliku 50:10. I dakako da se negativno pretvorilo ne samo u pozitivno, nego je odjednom isti Mario Kovačević sada lumen i trener čija momčad gazi sve pred sobom. Beljo je pak postao "čudo", u medijima o "onom depresivnom, precijenjenom centarforu" nema traga, nego se tretira kao povijesno supervažna devetka Dinama, i stalno se promiče teza kako treba ići na Mundijal.
Beljo je u 38 nastupa za Modre postigao 26 pogodaka, što je dojmljiv doseg. No, podsjetit ćemo da je isti igrač, četiri godine mlađi i neiskusniji, sezonu u Istri 1961 zaključio s 20 pogodaka u 37 nastupa! To je dojmljiviji učinak, jer je igrao za devetoplasiranu momčad SHNL-a, a ne za lidera koji dominira, stvara mnoštvo šansi i gdje su najbolji suigrači, koji ga stalno hrane upotrebljivim loptama za uspješnu završnicu. Taj doseg u Puli trebao je biti zalog strpljenju za Belju na teškom mu početku u Dinamu, pokazatelj određene kvalitete u razdoblju kad je praktično brzo tretiran promašenom investicijom. Istodobno bi taj doseg trebao ukazivati na objektivnije kriterije u sada euforičnom vrednovanju njegova učinka za Modre.
U Dinamu su eto imali strpljenja i sa trenerom i sa igračima kad nije bilo dobro, i nisu se povinovali utjecaju laičkog javnog mnijenja koje je uobičajeno požurivalo definirati vrijednosti i zazivati promjene, ne mareći ni za vremenski teret logičnih procesa sazrijevanja jednog projekta stvaranja nove momčadi. Taj proces je i dalje u tijeku i potrajat će. Kako se priznalo i korigiralo neke greške selekcije, tako je izvjesno da do sazrijevanja konkurentnijeg Dinama ima još puno posla, te će biti i novih krivih i dobrih procjena u doselekciji. To je nogomet. Ključno je pritom da oni koji upravljaju (bilo kojim) klubom i svlačionicom slijede stručna načela i zacrtani pravac, a ne da se okreću pod naletima (ne)raspoloženja okruženja nakon svake lošije utakmice ili euforične pobjede.
Dok si javnost to može dozvoliti, pogotovo navijačka koja se vodi strašću, a ona medijska gricka svoju (zanemarenu) vjerodostojnost, klubovi u sportskom i poslovnom kontekstu takve drastične amplitude vrednovanja i doživljaja plaćaju gubicima. Svijet je kroz digitalizaciju (i etera) promijenio brzine, ali u nogometu se ritmovi procesa razvijanja ne mogu bitnije ubrzati. Tko to shvaća i (iz)drži pravac stručne logike dugoročno će uspjeti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....