Franjo Ivanović po svom je dolasku na Kvarner ovog ljeta, iako mu je tek 20 godina i iako mu je ovo tek prva prava seniorska sezona, vrlo brzo zgrabio primat u odnosu na tada indisponiranog Jorgea Obregona, ubrzo pokazavši svoju raskoš talenta kojeg nesumnjivo ima.

Prijelaz iz treće njemačke lige u SuperSport HNL, gdje igraju “veliki” dečki, činio se svladan “u sekundi”, a njegov hat-trick protiv Dukagjinija na Rujevici bio je jedini riječki ovosezonski do nedavne Hodžine nogometne rapsodije protiv Osijeka. Dodao je tu još mladi napadač i pogodak te asistenciju protiv Istre u 3. kolu, da bi do njegovog drugog ligaškog pogotka (Rudešu) prošlo čak sedam posnih kola. Nije niti tada Ivanović igrao loše, dapače, često je bio prva crta obrane, nerijetko se nemalo trošio u obrambenoj trci i pritisku na protivničku zadnju liniju, da bi, pak, u ključnim situacijama, kad treba poentirati, nešto “zabrljao” ili mu je vratar šansu obranio.

Nesretni poraz od Slaven Belupa

Brojke kažu da je Ivanović u prosjeku na terenu ove sezone provodio 54 minute i da je u 23 ligaške utakmice u kojima je nastupio uputio točno 49 udaraca prema vratima (40 iz kaznenog prostora, 9 izvan njega). Drugim riječima, svega nešto više od 10% posto njegovih udaraca završilo je pogotkom, brojke su to koje sugeriraju da je igrač koji je svojevremeno bio i na širem Dalićevom popisu već tada iskazivao određene “boljke” prikladne mladom igraču i da je pred njega, silom prilika, možda stavljen i (pre)veliki teret očekivanja u nedostatku kvalitetnijeg rješenja.

Dozirao ga je Jakirović, baš kao što je to nastavio raditi i trener Sopić, nije ga se forsiralo igrati punu minutažu baš kako bi mu se olakšao taj veliki jaz između juniorskog i seniorskog nogometa, odnosno, poluprofesionalnog i onog koji ga je dočekao u ambicioznom riječkom prvoligašu. Ivanović je posljednji put za Rijeku cijelu utakmicu odigrao upravo u onom nesretnom domaćem porazu protiv Slavena Belupa početkom prosinca prošle godine.

Česte oscilacije

Uoči novog okršaja protiv momčadi iz Koprivnice, ovog puta na njihovom Apašu, nema sumnje da su dionice mladog napadača rođenog u Austriji, a nogometno školovanog u Njemačkoj, nešto pale u odnosu na prošlu polusezonu kad je bio prvi Sopićev izbor u vrhu napada. Renesansa Jorgea Obregona u uvodnim kolima proljeća, pa posljedično i dolazak Mirka Marića, iskusnog napadača u punom trenažnom procesu koji je direktno po dolasku s Čizme bio spreman uskočiti u kopačke i poentirati protiv Istre u svom debiju, mladog su riječkog napadača stavili u drugi Sopićev plan, u kojem u zadnjih osam ligaških susreta u dva nije niti ni ulazio s klupe, dok je u preostalih šest na terenu proveo 153 minute od mogućih 540.

Poznavajući navike mladog napadača poznatog po snazi, brzini i “olićevskom” poimanju nogometa u najboljem mogućem smislu, a s kojim je i privatno u sjajnim odnosima, nema dvojbe da će se Ivanović vratiti – još jači. Uostalom, to je nedavno spomenuo i pomoćni trener Radomir Đalović, Ivanović jednostavno nije tip igrača koji će se prepustiti “melankoliji”, među prvima se diže s klupe kad treba čestitati kolegama na odličnim pogocima, a njegov osmijeh i dalje je postojan, pa čak i kada se zagrijava uz centralnu tribinu riječke Rujevice.

Oscilacije koje su česte kod mladih igrača poput Franje normalna su pojava, no Franjo će sigurno opet dobiti svojih “pet minuta”. Na njemu je da ih onda još bolje iskoristiti i nastavi putem kojeg su mu mnogi predviđali ne okrećući se za onim što je bilo. Ova je Rijeka snažan kolektiv, a Franjo Ivanović je važan kotačić istog.