Postoji li bolja metafora za riječku sezonu od doktora Jekylla i gospodina Hydea? Jedna Rijeka izlazi na europsku pozornicu hrabra, kompaktna, taktički disciplinirana, mentalno čvrsta. Druga, ona prvenstvena, posebno gostujuća, prečesto ostavlja dojam momčadi koja je blizu, ali ne i dovoljno zrela da utakmicu privede kraju.
U eri Victora Sancheza Rujevica je ponovno postala tvrđava. U deset ligaških utakmica bez poraza – šest pobjeda i četiri remija zalog su stabilnosti, kontinuiteta i vjere da je momčad konačno pronašla temelj na kojem može graditi napad na vrh. Stabilnost, struktura, kontrola ritma. Po domaćoj ljestvici Rijeka je treća momčad lige (22 boda), sa svega četiri odnosno šest bodova manje od Hajduka (26 bodova) i Dinama (28 bodova). To nije jaz. To je dohvatljivo.
I treba naglasiti – jedina dva domaća poraza ove sezone stigla su u eri Radomira Đalovića, protiv Dinama i Varaždina. Sanchez kod kuće nije izgubio. To je podatak koji ima težinu.
Ali prava slika se lomi izvan Rujevice.
U 11 gostujućih HNL utakmica Rijeka ima dvije pobjede, četiri remija i čak pet poraza. Bijeli zauzimaju tek sedmo mjesto na gostujućoj ljestvici sa svega 10 osvojenih od mogućih 33 boda (30,3 %), odnosno imaju manje od jedne trećine mogućih bodova. I tu počinje paradoks. Jer kada se ti porazi seciraju, vidi se da Rijeka nije bila nadigrana. Nitko je nije razbio. Nitko je nije „prebio“. Svi su ti porazi bili minimalni, s golom razlike. Ali dovoljno bolni da bodovna razlika prema vrhu naraste do razine koja danas izgleda – ogromna.
Primjer Vukovara najbolje oslikava sezonu. Vodstvo 0:2 na poluvremenu. Kontrola, sigurnost, dojam da je utakmica pod apsolutnim nadzorom. A onda – tri primljena gola u nastavku. Potpuni preokret. Ne zato što je protivnik bio dominantno bolji, nego zato što je Rijeka izgubila koncentraciju, kompaktnost, možda i mentalnu svježinu. Takvi porazi bole više od uvjerljivih. Jer znaš da si imao utakmicu u rukama.
Protiv Dinama i Hajduka – sličan obrazac. Tvrde, izjednačene utakmice. Nema razlike u kvaliteti. Nema potpunog podčinjavanja, upravo suprotno. A onda, u zadnjih 15 minuta – trenutak. Gol. Poraz. Jedan duel izgubljen, jedna reakcija zakasnjela, jedan prekid loše branjen. I tri boda odlaze na drugu stranu.
Prvenstva se ne gube spektakularno. Gube se na sitnicama.
Rijeka je ove sezone na gostovanjima gubila „na rate“. Po jedan gol. Po jedna pogreška. Po jedna završnica u kojoj je nedostajalo hladnokrvnosti. I svaki taj minimalni poraz dodao je tri boda konkurenciji. Kada se sve zbroji, razlika na tablici izgleda veća nego što razlika u igri realno jest.
Paradoks je još izraženiji kada se u priču uključi Europa. Ondje je Rijeka već sedam utakmica zaredom bez poraza, još od ranog posrtaja protiv armenskog Noaha u 1. kolu Konferencijske lige. Sedam utakmica kontinuiteta, discipline i rezultatske zrelosti. To nije slučajnost. To je potpis trenera.
Sanchez je u europskom kontekstu napravio veliki posao. Rijeka ondje zna patiti. Zna čekati i zatvoriti utakmicu kada vodi. Zna preživjeti kada je pod pritiskom. Linije su bliže, tranzicija kontrolirana, rizik odmjeren. Momčad djeluje kao cjelina koja razumije kontekst natjecanja. Nema panike. Nema raspada.
I zato se nameće pitanje – zašto ta europska zrelost još nije u potpunosti prevedena na HNL gostovanja, naročito, ali i na nerijetke podjele bodova na riječkoj Rujevici?
Možda je stvar u psihologiji. U Europi nema imperativa dominacije. Svaki bod je uspjeh. U HNL-u, posebno protiv slabije rangiranih suparnika, postoji očekivanje da Rijeka mora preuzeti inicijativu, mora diktirati ritam, mora pobijediti. A taj „moraš“ ponekad stvara grč.
Možda je problem i taktički. Sanchez preferira kontrolu, pozicijsku igru, strpljivu izgradnju. Kod kuće i u Europi to funkcionira. Na nekim gostujućim terenima HNL-a, gdje protivnici igraju direktno, agresivno i bez kalkulacije, takav pristup zna izgledati sterilno. Nedostaje vertikalnosti. Nedostaje instinkta. Nedostaje onog poteza kojim se utakmica „ubija“.
No ono što je ključno – Rijeka nije inferiorna. Ona nije momčad koju suparnici melju. Ona je momčad koja je previše puta bila blizu. A blizu u nogometu znači – bez bodova.
Đalović je, primjerice, u svoje dvije gostujuće utakmice ostao neporažen – 0:0 u Osijeku i 2:2 u Splitu. Mali uzorak, ali zanimljiv kontrapunkt. Kao da je Sanchez stabilizirao domaće i europske nastupe, ali još traži idealnu formulu za HNL gostovanja.
U konačnici, razlika između Rijeke i vodećeg dvojca nije nastala zbog velikih poraza. Nastala je zbog minimalnih. Zbog zadnjih 15 minuta. Zbog jednog poluvremena u kojem se ispusti 0:2. Zbog nijansi. I tu leži i problem i nada.
Jer ako je Sanchez uspio izgraditi europsku Rijeku koja je sedam utakmica bez poraza, koja zna upravljati emocijama i tempom, onda postoji temelj da se ista hladnokrvnost preslika i na domaće gostujuće terene.
Kada Rijeka nauči zatvarati utakmice u HNL-u kao što ih zatvara u Europi, kada 0:2 postane rutinska pobjeda, a 1:1 u 80. minuti postane trenutak za kontrolu, a ne paniku – tada će razlika na tablici prestati izgledati ogromna.
Do tada, Rijeka će ostati momčad s dva lica. Jednim koje ulijeva vjeru i pokazuje da je posao dobro postavljen. I drugim koje podsjeća da je proces još uvijek – nedovršen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....