Svi bi se voljeli najviše pojačavati u napadačkim redovima. Nogomet se, kažu, igra za golove, ali je uputnije razmišljati kako se igra za uspjehe. Golovi su nužni da bi se pobjeđivalo, logično, ali osim što ih mogu postizati braniči i vezni, ključno je da svaku priliku stvara igra momčadi.

Pogledamo li trenutne odnose tri pretendenta na naslov prvaka, Rijeke, Hajduka i Dinama, spoznat ćemo određene trendove.
Rijeka slovi za ofenzivno najizraženiju postavu, što će sugerirati i njenih 38 pogodaka u 20 utakmica (prosjek je 1,9). Najmanje golova daje Hajduk (26, prosjek 1,3), a između njih je Dinamo (32, prosjek 1,6). Činjenica je, međutim, da Hajduk prima najmanje golova (12, prosjek 0,6), Rijeka i Dinamo su blizu 0,95 - 0,89). Po tim parametrima moglo bi se promišljati kako je taktički Hajduk najviše izbalansiranih linija, ali sukladno činjenici da je drugi dio sezone tek započeo, trebalo bi sačekati još nekoliko utakmica za približnije vrednovanje...

Važnost napadačke efikasnosti je velika. No, u HNL-u imamo primjer kako ona nije presudna za uspješnost. Najefikasnija momčad lige je Osijek, s 39 golova (prosjek 1,95), ali se nalazi na četvrtom mjestu, čak s 11 bodova manje od Rijeke i Hajduka, odnosno, 7 od Dinama uz utakmicu više. Problem Osijeka jest da je primio čak 28 golova (prosjek 1,4) i da su gori samo Rudeš, Istra i Slaven Belupo.

Ispunjavanje obveza

U nogometu je već odavno realnost da igrači neovisno o pozicioniranosti moraju ispunjavati obveze u oba segmenta igre. Braniči moraju doprinositi napadu, i napadači obrani. Tko to ne radi, ako nema drastično uspješniju jednu liniju koja će kompenzirati drugu, teško može računati na uspjeh. U tom smislu, ofenzivni arsenal tri vodeća kluba HNL-a jest vrlo bitan faktor, ali će na kraju presudna biti momčadska uspješnost u oba pravca igre. I tu su ključni treneri i njihovi pristupi.

Željko Sopić, Mislav Karoglan i Sergej Jakirović još nisu toliko dugo treneri da bismo definirali njihove domete, odnosno, da bi temeljem istih vrednovali uspješnost njihovih trenerskih doktrina.

Temeljem onog što pokazuju do sada, možemo naslućivati njihove temeljne postavke. Napadački Rijeka djeluje najrazigranije. Selekcijski ima nešto mlađe ofenzivce, čija poletnost i energija dolaze do izražaja i zbog dobi, ali i motoričkih im potencijala. Sopićev pristup odaje trenera koji je sklon višem riziku i igri prema naprijed. Dok se to u Gorici moglo tretirati kao nužnost jer se trebalo ganjati ostanak i svaka utakmica bila je kvalifikacijska, u Rijeci se potvrđuje da je to njegov trenerski kredo. U prvom mu dijelu sezone manjkalo je kompaktnosti momčadi na gostovanju jer energija te ofenzivnosti ima manju “voltažu” izvan svojeg okruženja. Je li u Splitu balans bio odraz trenutka ili nagovještaj ravnoteže linija vidjet će se kroz nekoliko kola. Rijeka je pojačala napad (Marić), zadržala važnog igrača ravnoteže (Selahija), a defenzivna igra se tek mora potvrditi...

Mislav Karoglan je tipičan trener pragmatičar. Vodi računa o obrambenom bloku, a onda slijedom toga razvija igru prema naprijed. Njegov je taktički kredo teško definirati jer mu igra nije lepršava. Momčad mu djeluje homogeno, taktički disciplinirano, defenzivno kompaktno. Zato i je dojam da je napadački nedorečena. Prioritet čvrstini bloka u pravilu se reflektira manjku snage u ofenzivnom dijelu, pogotovo ako napadačka igra nije razrađena, nema automatizme i deficitarna je u brzini.

Sergej Jakirović je primjer kako određeni trenerski pristup ne može imati iste efekte u klubovima različite ambicije. Kao trener Gorice Jakirović je vrlo dobro odrađivao momčadski rast novaka u ligi, pretežito fokusiran na čvrsti blok i igru na brze protunapade. U Rijeci je, u kratkom vremenu, slažući momčad po tim postavkama, stvorio grupu koja će uspješno provoditi njegovu ideju. Povremene probleme imala je tada Rijeka s momčadima koje joj nametnu posjed ili se zatvore u čvrsti blok.

Vraćanje iz loše faze

Taj dril je djelovao uspješno u Rijeci koja se vraćala iz vrlo loše faze s Cosmijem i prethodnicima, i kada je ambicija bila juriti četvrtu poziciju za Europu. Kako bi djelovao s Rijekom koju je ljetos slagao ne znamo, s obzirom na to da je rano otišao u Dinamo. No, u Maksimiru je spoznao težinu koju u domaćoj ligi imaju superiorne momčadi Modrih (barem do sada) jer se suparnici uglavnom koriste onim pristupom koji je Jakirovićev forte. Defenzivni blok i brzi protunapad. Osim što nije imao igrače koje preferira (brzonoge), dodatni je problem što se ovaj Dinamov kadar nije temeljitije pripremio za iskorak u napadačkoj igri, pa kao takav djeluje prilično predvidljiv. Vidjet će se je li debakl s Lokomotivom i tijesna pobjeda u Puli stvar trenutka ili trenda u kontekstu te predvidljivosti.

Općenito je u nogometu najteže stvoriti pretpostavke efikasnosti, odnosno, moći napadačke linije. Treneri u većini govore da je finiširanje napada stvar pojedinačne kvalitete, suptilnosti i kreativnosti. Zato i jesu u većini jer se tek manjina pokazuje originalnijim pristupom, prioritetnim ofenzivnim pristupom, iz kojeg se onda izvlači, odnosno, iskorištava pojedinačni potencijal.
Pristup (napadački) Pepa Guardiole, na primjer, sušta je suprotnost pristupu (defenzivnom) Josea Mourinha. Danas je hit trener, i jedan od najtraženijih Roberto de Zerbi, upravo zato što je sa svim klubovima (Sassuolo, Šahtar, Brighton) pokazao kontinuitet znanja o razvoju ofenzivne igre u tri različite nogometne stvarnosti...

Imati najbolje napadače ne znači uspješnost ofenzive. U tom smislu ključno će u borbi za vrh tri više-manje slična momčadska potencijala biti pristup trenera i sposobnost da im igra bude uravnotežena po linijama.