Strani suci su logična mjera, a najveće razočaranje su oni treneri i igrači koji skaču na baš svaku odluku

Godine zanemarivanja sudačkog pitanja, svejedno svjesno ili nesvjesno, dovele su hrvatski nogomet do otužne zbilje. U strahu da zbog uzavrelih strasti u borbi za naslov stvari ne izmaknu kontroli sazrijeva ideja da se za tu trku angažiraju inozemni suci. Trebalo je, dakle, samo jedno prvenstvo u kojem su dinamike neizvjesnosti na vrhu stigle do proljeća, pa da se vidi kako je HNL, odnosno, HNS koji diktira njegovu svakodnevicu, nesposoban podnijeti te natjecateljske drilove.

Je li angažman stranih sudaca dobro rješenje? U ovom trenutku to se čini jedina mjera koja bi mogla primiriti opću histeriju oko sudaca. Govorimo o histeriji jer, iako je nedvojbeno da naši suci imaju ozbiljne propuste na utakmicama, aktualni se nered oko sudačkog sustava potencira sa svih strana.

Brojni su oni koji iskorištavaju situaciju i stvaraju si alibi u sudačkim odlukama. Brojni su i oni koji odaju kako zapravo ne poznaju Pravila nogometne igre. Brojni su i oni koji podgrijavaju atmosferu prije i za vrijeme utakmice kako bi dodatno vršili pritisak na suce. Pritom su najveće razočaranje oni treneri i igrači koji skaču na baš svaku odluku sudaca, koji simuliraju ili najviše energije troše na galamu prema sucima da suparnicima pokažu kartone. Fair-play u HNL-u je već poduže suspendiran i ne služe razna nekolegijalna ponašanja na čast onima koji se profesionalno bave nogometom.

Sve to su sada posljedice, a uzroci su upravo u slabostima HNS-a i sudačke organizacije, koji su izvorište svih nedosljednosti u nogometnim natjecanjima. Kad nedosljednost postaje standard, onda više nisu ključne posljedice, nego je osnovno rješenje u rješavanju uzroka.

Zato je kratkoročno gledano angažiranje stranih sudaca logična mjera smirivanja strasti. Dakako, ako HNS osigura kvalitetne suce, a ne one koji su sami po sebi stranci, a možda dolaze iz okruženja koje ima slične probleme kao HNL.

U kakvom formatu bi bilo to suđenje, samo trojka na terenu ili u paketu s VAR osobljem i četvrtim sucem? Jesu li stranci dovoljni za međusobne oglede trija na vrhu ili je poželjno da se u dvobojima s drugima slično tretira rizik od “nedosljednosti”? Treba vidjeti kakav je plan, ali u svakom slučaju on će biti financijski zahtjevniji nego dosadašnji. No, to ne bi trebao biti problem jer je HNS inkasirao jako puno novaca posljednjih godina od reprezentativnih dosega (i klupskih doprinosa tome). Te prihode trebalo bi na svekolike načine, naravno planski i logično, vraćati u bazu. Vjerodostojnost HNL-a, kojeg je HNS “prisvojio” prije deset godina, devalvirana je do točke gdje više nema prostora za propuste ili ikakav nastavak kalkuliranja i favoriziranja. Zato bi trebalo platiti europske tarife, osigurati ugledne suce i time, za početak, vratiti vjeru u natjecanje na terenu. Finiš ove sezone bit će u tom kontekstu možda i prijeloman pokazatelj gdje ide HNL.

No, ono što dugoročno ostaje (naj)važnije, to je da domaći nogomet prestane biti folklor zastarjelih običaja funkcioniranja “po vezama, poznanstvima, favoriziranjima, geopolitikama i inim kolima”. Nogomet u Hrvatskoj jest još uvijek previše “društveno definiran”, iako više u prvoj ligi nije proračunski ovisnik. No, puno populizma je odraz upravo tog zagrljaja politike i zavičajnosti, što je generator da se nogometna logika teško probija u naslovne uloge. Suci su u tom pitanju gromoglasna simbolika jer nisu oni baš takve neznalice kakvim ih se prikazuje, barem ne svi. Problem je zašto onda i oni najuvjerljiviji posrnu i postanu nevjerodostojni, zašto mlađi dobro krenu, pa zarone u velike pogreške. Na tim dvojbama zapravo se nameće i put traženja rješenja.

Je li stvar u okruženju, pritiscima, lošim kriterijima napredovanja...? To je retoričko pitanje. Naravno da jest u tome uzrok, što će vjerojatno pokazati i strani sudac koji dođe i fućka mu se za folklore okruženja, pa odsudi utakmicu po pravilima. Ne bez pogrešaka jer takvih suđenja nema, ali vodeći se propisima te se pogreške doživljavaju kao sastavni dio nogometa. Sve ono što se, nažalost, ne događa kod nas. Ono što je sada ipak jasno, dalje se više neće moći guranjem problema pod tepih.