Iako vijest nije bila toliko neočekivana, odjeknula je poput grmljavine na Kvarneru tijekom subotnjeg popodneva - Goran Tomić više nije trener Rijeke! Nakon rezultatskog neuspjeha na Poljudu u finalu Kupa trener Tomić djelovao je jako razočarano, umorno i prilično – rezignirano. Još je na poljudskim hodnicima nedorečeno odgovorio na pitanje ostaje li na klupi Bijelih i iduće sezone, prvo mu je bilo dobro se odmoriti nakon duge, naporne i najneuspješnije riječke sezone u posljednjih deset godina.

Jutro je bilo očito pametnije od večeri, nakon prospavane noći slegli su se dojmovi poraza u finalu Kupa i cijele sezone, prelomio je Tomić sam sa sobom i na svoju inicijativu sazvao je sastanak s klupskim rukovodstvom, prije svega predsjednikom Damirom Miškovićem i sportskim direktorom Robertom Palikučom, kako bi im obznanio svoju konačnu odluku o odlasku.

- Na početku želim istaknuti da je do dogovora došlo na moju inicijativu i hvala HNK Rijeka što mi je izašao ususret. Želim se zahvaliti svima u klubu, počevši od predsjednika Damira Miškovića na prilici, dopredsjedniku Deanu Šćulcu, Robertu Palikuči i Ivanu Manceu, sportskim direktorima s kojima sam surađivao, legendi kluba Srećku Juričiću, generalnom direktoru Luki Ivančiću, ali naravno i svim ljudima u klubu. Hvala stručnom stožeru s kojim sam svakodnevno radio, igračima na odličnim igrama i siguran sam da smo u svakom trenutku davali svoj maksimum. Rijeka će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju kao jedan predivan dio moje karijere. Na kraju hvala i svim navijačima na podršci - kazao je Goran Tomić u priopćenju s kojim je zatvorio još jedno poglavlje svoje trenerske karijere.

Tomic Goran i Dragan Tadić

DAMIR SKOMRLJ

Mirni tonovi

Kako neslužbeno doznajemo, sam sastanak održan je u konstruktivnim i mirnim tonovima, uostalom, bio je to način komunikacije trenera Tomića kroz cijeli period boravka na Rujevici. Donedavnom šibenskom strategu na klupi Bijelih jednostavno nije u krvi dizati tenzije i glas, koliko god emotivan bio. Neki su mu čak to zamjerali i tijekom vođenja utakmica, taj manjak urođenog mu dalmatinskog “dišpeta” kojeg bi u ključnim trenucima ili kada se rezultat lomio prenio na momčad, no Tomić naprosto ima svoj stil, kako života, tako i vođenja kluba koji je u Rijeci, s obzirom na sve okolnosti generalno bio – uspješan.

Propuštena prilika

Imao je Tomić priliku upisati se zlatnim slovima u klupsku povijest, na kraju u tome nije uspio što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih okolnosti u svom drugom izgubljenom finalu Kupa Hrvatske u sezoni koja je na kraju dovela do toga da je Rijeka ispunila glavni klupski cilj, odnosno, igranje u europskim pretkolima Konferencijske lige, no nitko učinjenim nije bio previše oduševljen – niti klub, niti sam Tomić i njegov stručni stožer. Jasno je bilo još od zimske stanke, odnosno, nakon zimskog prijelaznog roka, da će Tomić imati određene probleme u sastavljanju kadra, posebice nakon što je klub poslao čak devetoricu igrača u Siget, a u Rijeku nije stiglo niti jedno provjereno ime, za razliku od svih ostalih klubova koji su iskazivali ambicije za naslov prvaka i koji su u svoje redove dovodili redom gotove igrače visoke klase (Kalinić, Bočkaj, Caktaš, Lovrić...). I dok su neke utakmice proljeća objektivno otišle na stranu protivnika zbog izrazite razlike u kvaliteti (Dinamo), toliko su s druge strane neke susreti naveli na razmišljanje zašto ova Rijeka, koja ima određenu kvalitetu, ne može primjerice svladati posljednjeplasiranu momčad lige ili zašto je toliko bio narušen balans između obrane i napada momčadi koja se nominalno borila za prvaka veći dio sezone.

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Početak kraja trenera Tomića bio je tog nesretnog 13. ožujka kada je Hrvatski dragovoljac, klub koji je samo pukom teorijom mogao ostati u ligi, u svim segmentima igre nadigrao Rijeku, uzeo tri boda i nanio joj udarac od kojeg se nisu oporavili do kraja prvenstva. U prilog tome ide i rezultat, u posljednjih 11 susreta, odnosno, nakon tog poraza od Dragovoljca u kojem je protekle sezone igralo čak devet donedavnih igrača kluba s Kvarnera, Rijeka je upisala čak šest poraza, uključujući i onaj najvažniji u finalu Kupa na Poljudu. Pokušao je Tomić “vatrogasnim” rješenjima bijeli brod u završnici prvenstva nekako dotegliti do mirne luke, no naprosto nije bilo adekvatne reakcije na terenu. Igrači koji su bili u drugom planu u posljednjih su nekoliko kola dobili znatno više minuta na terenu, no nije se dogodilo ništa spektakularno, i oni su se uklopili u generalno sivilo i kišne oblake koji su se nadvili nad Rujevicom. Puno stvari očito nije “štimalo” u momčadi koja je u jesenskom dijelu prvenstva iznenadila cijelu sportsku javnost, a očito i samu sebe. Četvrto mjesto i poraz u finalu Kupa od bolje momčadi što je Hajduk definitivno bio nasljeđe je Tomićeve ere koje će se nažalost više pamtiti od atraktivnog i napadačkog nogometa za gol više koji je u konačnici Rijeku po dolasku Tomića na klupu odveo do Europe u posljednjem kolu. Ove sezone snage, strpljenja i kvalitete očito nije bilo dovoljno za nešto više. Bilo je to očito previše i za iscrpljenog trenera Tomića, koji je na kraju sam “prelomio” da je njegova riječka priča došla do svoga kraja.