Goran Vučević više nije sportski direktor kluba, ali ostat će pomagati u funkcioniranju kluba u zasad neodređenom budućem razdoblju do dolaska novoga. Nije smijenjen, nije ni podnio ostavku, ali, eto, više nije na toj funkciji u Hajduku, no ostat će njegov dio. Netko neupućen s razlogom bi pomislio da od njega pravimo budalu, da takvo funkcioniranje nije moguće u nekom velikom klubu, što splitski, s obzirom na broj navijača i bogatu tradiciju, apsolutno jest, ali, nažalost, nije to neslana šala. Predsjednik Uprave Hajduka, Ivan Bilić, raskrstio je 657 dana svoje vladavine, koja je počela 25. travnja 2024., i s četvrtim sportskim direktorom u svom mandatu, nakon Mindaugasa Nikoličiusa, Nikole Kalinića i Francoisa Vitalija, ide i Vučević...

Rubrika "vjerovali ili ne" nažalost je na Poljudu postala stalni dio klupskog programa, a njezina najnovija epizoda jedna je od najsenzacionalnijih. Zašto Vučević odlazi, tko je i zašto smijenio njegov tim ljudi u kojem su bili Mišo Krstičević, Goran Milanko i Vik Lalić, ma što se to u konačnici na Poljudu zbiva, tko tu vodi glavnu riječ? Predsjednik Uprave Bilić i predsjednik Nadzornog odbora Ljubo Pavasović Visković u utorak su izašli pred novinare s objavom Vučevićeva odlaska i očekivali smo njihove odgovore na barem pokoje od tih pitanja. Nismo ih baš dobili...

Goran Vučević četvrti je sportski direktor koji odlazi u eri Ivana Bilića

CROPIX

- Od sutra je u klubu službeno i Goran Vučević koji će upravljati cijelim sportskim segmentom kluba. Ukratko, njegova je prva, srednja i zadnja u tom dijelu priče - kazao je Pavasović Visković 1. srpnja prošle godine, pa se 10. veljače ove ipak malo povukao i otkrio da se prošlog ljeta ipak malo zaletio:

- Hajduk je dioničko društvo i nije funkcija NO-a da bira sportskog direktora. NO nema ništa s odabirom sportskog direktora.

Nešto više od sedam mjeseci poslije objave njegova dolaska, Vučević je, nakon svoje prve i srednje, rekao svoju zadnju u Hajduku. Barem kao sportski direktor, jer, ne zaboravimo, još je tu...

Rješenje na pitanje kako bi trebalo izgledati uspješno funkcioniranje kluba, Splićani ne moraju tražiti daleko od svoga doma, tek 400-tinjak kilometara sjevernije uz Jadran. Otkako je Damir Mišković 2012. preuzeo konce u Rijeci, prošlo je od tada, dakle, skoro 14 godina, njegov je klub imao četiri sportska direktora - Srećka Juričića, Ivana Mancea, Roberta Palikuču i Darka Raić-Sudara. Ne smije se u toj križaljci zaboraviti ni Antoninija Čulinu, koji zadnjih godinu ima važnu ulogu kao pomoćnik, kao ni sjajan posao koji je kao trener s ovlastima sportskog direktora od kraja 2022. do 2023. odrađivao Sergej Jakirović. No, rezultat po broju sportskih direktora u dvoboju Bilić - Mišković je 4:4, s tim da će Splićanin uskoro prijeći u vodstvo. U dvije godine napravit će nešto što Mišković nije u 14...

Miškovićev poučak

Zašto je Miškovićev riječki poučak važan za Hajduk? Vrlo jednostavno, zato što je uspješan. Kontinuitet vlasti, čvrsto zacrtana strategija od koje se ne odstupa, osim u trenucima kad je to neophodno, nešto je što Hajduku kronično nedostaje. Rezultati rada u ta dva kluba poprilično su jasni...

Rijeka je, počevši od sezone 2012./13., prve kompletne s Miškovićevim potpisom, promijenila 12 različitih (dugoročnih) trenera, Hajduk 21 (neki u više navrata). Rijeka je imala četiri sportska direktora, Hajduk njih devet, osam različitih jer je Vučević dvaput obnašao tu funkciju. Na Kantridu i Rujevicu stiglo je osam trofeja (dva naslova prvaka, pet Kupova, jedan Superkup), na Poljud tri (tri Kupa). Rijeka je pet puta igrala u europskim skupinama, Hajduk nijednom. Rijeka je od 13 okončanih prvenstava u tom razdoblju 11 puta završila ispred jadranskog rivala i akumulirano osvojila 65 bodova više.

Uostalom, otkad je 20. ožujka 2012. Mišković izabran za predsjednika Rijeke, Hajduk je na istoj funkciji imao šestoricu, u biti sedmoricu, jer je Marin Brbić prvi čovjek kluba bio od 2012. do 2016. te od 2019. do 2020. Uz njega su vladali i Hrvoje Maleš, Ivan Kos, Jasmin Huljaj, Lukša Jakobušić i sada Ivan Bilić, prijelazna kratkoročna rješenja Marijan Bošnjak i Marinko Akrap ni ne računamo.

U svim tim zbrajanjima jedan je podatak posebno bitan. Prema posljednjem objavljenom financijskom izvješću, onom iz 2024., Hajduk je na plaće igrača trošio 14,04 milijuna eura, a Rijeka 6,22 milijuna. Jedini Hajdukov vladar koji je bio na Miškovićevu tragu bio je Lukša Jakobušić, koji je na čelu bio od jeseni 2020. do proljeća 2024. Visoke plaće njegova su krivnja, no bilo je to razdoblje splitskog kluba u kojem je barem postojala nekakva vizija. I, da ne zaboravimo, on je čovjek koji je vratio Lovru Kalinića, potom i Marka Livaju, s kojim je krenula renesansa, navijače na stadion (u zadnjoj sezoni prije korone, 2018./19., Hajduk je na Poljudu u prvenstvu gledao u prosjeku 8651 gledatelj, u posljednjoj Jakobušićevoj, 2023./24., 18.873, dok je brojka prošle sezone skočila na nevjerojatnih 22.028), trofeje (Kup 2022. osvojen je nakon devet godina posta) i, u jedine dvije sezone Miškovićeve ere, primat na ljestvici u odnosu na Rijeku.

Svjesni smo da navijače Hajduka oblije hladan znoj i uhvati jeza kad se njihov klub uspoređuje s Rijekom, ali tamo se zna tko pije, a tko plaća. I dok tako opet ne bude na Poljudu, dok se odgovornost dijeli šakom i kapom svima koji to žele i pritom se priča toliko ne razvodni da odgovoran ne bude nitko, neće biti ni sreće. Nije lako progutati knedlu i recept za uspjeh potražiti u redovima nevoljenog rivala, ali ako drugo rješenje na Poljudu nemaju, neka bace pogled prema Rujevici. Nešto se mora promijeniti, ne nužno sportski direktor ili trener...