Ivan Mance u svom prisjećanju na ono što je Rijeka napravila prije točno tri godine, i zauvijek promijenila svoju klupsku povijest, kaže:

- Kek se često sa mnom vraćao automobilom s gostovanja pa smo imali valjda sto sati razgovora, analiza, planova… Kada ih se danas prisjetim, Kek je već tada bio siguran da ćemo uzeti titulu. Na kraju je samo rekao “sve smo napravili”, ovom duplom krunom ostat ćemo zabilježeni u povijesti i nekome nakon nas neće biti lagano nadmašiti sve ove rezultate.

Srce je kucalo jače

Arhitekti te Rijeke bili su Damir Mišković sa svojim suradnicima, ali Matjaž Kek je bio “izvođač radova“.

- Prvo što mi je prošlo kroz glavu je kako vrijeme brzo leti. A drugo su ponos, slava, nezaboravni trenuci... Čvrsta vjera da možemo to napraviti, a s druge strane veliki oprez da ne bismo napravili nešto što će nas izbaciti s kolosijeka. Spominje se to slavlje nakon Cibalije koje je bilo takvo jer je bilo nepripremljeno i spontano. Svi gore u loži, ljudi na travnjaku, pa one slike kao navijači nose Franka na ramenima. Gledao sam nedavno i neku reportažu o tome. Mogu reći da mi je stvarno srce zakucalo malo jače, a znate da nisam taj tip. To su baš bili fenomenalni trenuci... - kaže Kek iz svog doma u Mariboru prisjećajući se onoga što je zajedno s cijelim Kvarnerom proživljavao tih dana.

- U nama je bila odlučnost da i protiv Cibalije uđemo odlučno, da priču privedemo kraju na željeni način, da uzmemo ono što nam pripada i što smo zaslužili na igralištu. Stvarno smo pazili da ne bismo nešto isprovocirali ili se ponašali bahato, jednostavno nosila nas je ta naša samouvjerenost.

Igrači su nakon te titule govorili da je osvojena protiv svih i protiv svega... Ako ostanemo na onome što se događalo na travnjaku najvrjednija je spoznaja što vam je iza leđa ostao Dinamo sa čak 86 osvojenih bodova.

- Nas je cijelo vrijeme nosila ona riječka krilatica “sami protiv svih”. Svaka je utakmica bila priča za sebe, odigrali smo i neke s Dinamom koji je puhao za vratom, a sama ta činjenica ti sugerira da je sve moguće jer su toliko bili dominantni u svim stvarima, naučeni osvajati titule. Ali utakmice su odigrane u normalnim okolnostima i treba naglasiti da su izuzetno korektno i pošteno čestitali čak i nakon Kupa u Varaždinu od kojeg je ostala ona izjava Zdravka Mamića.

U velikom slavlju tih dana našao se i dvojnik Matjaža Keka

SRDJAN VRANCIC/CROPIX

O vašoj momčadi puno govori i šampionski gard koji je pokazivala na travnjaku i izvan njega.
- U jednu ruku bilo je jako lako voditi tu momčad. Ili bolje rečeno više ih je trebalo smirivati nego voditi. To je možda bila njihova karakteristika, oni su odlučili otići do kraja pa što košta da košta. Ja i danas mislim da smo naplatili dug svih generacija navijača, predsjednika, trenera, igrača, ljudi iz kluba, svih onih koji su živjeli za Rijeku... Puno je tih slika i zapisa, koliko sam samo puta čuo “sada sam doživio da Rijeka bude prvak pa neka se dogodi što hoće...”. Iz današnjeg kuta skidam kapu igračima jer su još pokazivali i malo emocija koliko je sve to skupa bilo napeto.

Karta provokacije

Koji je bio trenutak kada ste si rekli, to je to, bit ćemo prvaci?
- Na onoj utakmici protiv Dinama smo pokazali da smo moćni, ali u Koprivnici se lomilo. Svi oko nas su čekali da tamo kiksamo, Dinamu je to bila zadnja prilika da nas skine, ali odlučnost kojom smo pobijedili Slaven Belupo bila je ključna. Onda je Cibalia na Rujevici bila samo folklor...

Protiv Cibalije je trebalo samo odraditi 90 minuta i prepustiti se slavlju.
- Ali nismo ništa prepustili slučaju. Na tu zadnju utakmicu krenuli smo iz Opatije nekoliko minuta kasnije od uobičajenog jer nisam želio da igrače ponese sve ono što je bilo na Rujevici. Oni su hodali metar iznad zemlje i trebalo je to držati pod kontrolom. Vidjelo se na utakmici da smo nosili sve pred sobom...

Je li razlog bila priča iz 1999. kada su igrači na zadnju utakmicu protiv Osijeka došli puno ranije na stadion i slikali se po travnjaku, prije utakmice trčali pobjedničke krugove?
- Puno smo razgovarali tih dana u klubu, ja sam imao sreću da sam s Mariborom već osvajao titule. Jednostavno se nismo željeli zaletjeti i dopustiti da nekoga isprovociramo. Znam za sve priče, pa tako i tu 1999., pa i iz svoje igračke karijere... Nismo imali nikakve planove, nego samo otići do kraja i napraviti ono za što smo “kopali” cijelu sezonu.

Cibalia je donijela titulu, ali puno ste puta rekli da je finale Kupa protiv Dinama u Varaždinu, desetak dana kasnije, za vas bila najvažnija utakmica.
- Nisam želio da se igrači zadovolje samo naslovom prvaka, da će im prvenstvo biti dovoljno. Ali kakve sam glave imao u svlačionici najbolje govori da sam već nakon dva dana na treningu vidio da bi to moglo izaći na dobro. Odigrao sam kartu koju sam često koristio, a to je provokacija. Provocirao sam ih svojih ponašanjem i arogancijom, na kraju isprovocirao za mene najvrjedniju utakmicu i najveću potvrdu njihova karaktera. Bilo bi mi žao da nismo stavili pečat na kraju te sezone i svima dali do znanja da smo superiorni! - zaključio je Matjaž Kek.