Valdas Dambrauskas probijao se kroz život teškim stazama, ali svugdje je redao uspjehe. Iako je imao i drugih ponuda, a desetak dana su ga predsjednik Jakobušić i sportski direktor Nikoličius morali "lomiti" da dođe u Split, Valdas Dambrauskas nije mogao odbiti Hajduk. Taj smireni 44-godišnji Litavac doživio je trenerski uspon preuzevši u veljači 2020. klupu Gorice, gdje je odličnim igrama i rezultatima sebi ispisao pozivnicu za bugarski Ludogorec u kojeg odlazi na početku siječnja ove godine, ali i doživljava nepravedni otkaz početkom listopada, poslije poraza od Crvene zvezde u Europskoj ligi.
Dambrauskas je bio izrazito omiljen u svlačionici Gorice, koju je napustio sa suzama u očima, a svi igrači i članovi velikogoričkog kluba prisjećali su ga se samo s biranim riječima. Za svakog je uvijek pronalazio vremena, i pohvale i kritike igračima je uvijek davao odmjerenim tonom i s mnogo argumenata, te tapšanjem po ramenu i porukom "bit će sve bolje". Sistematičan, studiozan i posvećen, znao bi se noću probuditi i odgledati snimku neke situacije po 10 puta, samo da bi je sutra mogao adekvatno prezentirati na treningu. Da je on ostao trener, Gorica bi prošle sezone zasigurno izborila europski nastup, a njegova posljednja utakmica na njezinoj klupi bila je 20. prosinca, baš protiv Hajduka na Poljudu kada je trijumfirao rezultatom 4:2 pred praznim tribinama.
Ipak, u sjećanje nam se posebno urezao intervju kojeg smo vodili tri dana prije početka sezone, u kolovozu 2020.
- S Goricom ću napraviti nešto najbolje u povijesti kluba - obećao je tada Dambrauskas i bio na sigurnom putu da to i ostvari, ali u dugom razgovoru otkrili smo njegovu fasciniranost jednim drugim klubom, a naročito njegovim navijačima.
To je upravo Hajduk, čiji je trener postao ovog 2. studenog 2021. Tog ljeta 2020. nakon onog prvog "korona lock-downa" Litavac je sa suprugom Ingrid i dva sina ljetovao u Trogiru. Ugostio ga je, naravno, zakleti hajdukovac i očito mu vrlo brzo ugradio taj čip fascinantne odanosti bijeloj boji, koja je oduševila Dambrauskasa. Sjećamo se s kakvim je žarom na licu pojašnjavao kako je svaki dalmatinski grad kojeg je obišao pun grafita i murala Hajduku u čast, uz dodatak "kako mu je neshvatljivo zašto Hajduk već 15 godina ne može biti prvak Hrvatske jer njegova armija navijača to zaslužuje"...
Eto, igrom sudbine baš on će imati priliku ispraviti tu nepravdu prema svim hajdukovcima, a riječ je o čovjeku, koji se kroz život probijao nimalo lakim putem, ali upornošću i stalnim učenjem rušio je sve barijere i samo nepredovao. Rođen je u malom litvanskom mjestu Pakruojisu, koje je te 1977. imalo oko 5.000 stanovnika i bilo u sastavu SSSR-a. Obožavao je sport i po vlastitom priznanju već sa šest ili sedam godina odlučio je da želi biti nogometni trener, iako u svom gradiću nije imao gdje igrati nogomet, pa se bavio atletikom i to trčanjem na duge staze. I danas su mu dva najveća hobija trčanje i čitanje, a u Velikoj Gorici zvali su ga "litavski Đalma Marković" u sjećanje na legendarnog hrvatskog trenera, kojem će baš 15. studenog biti 15. obljetnica smrti. Baš kao i Đalma, i Dambrauskas bi iz kuće izašao s knjigom pod rukom i onda sjeo u velikogorički park i čitao, od knjiga o nogometnoj taktici do svjetskih filozofa.
Ipak, kada je imao 18 godina i kada se Litva već bila osamostalila, Pakruojis je dobio nogometni klub u 3. ligi, a on je u njemu igrao do 25. godine i to u ulozi napadača. Nije bio brz, ali je znao davati golove.
Karijeru je prekinuo jer mu je supruga Ingrid željela otići na školovanje u Englesku, ali je problem bio u novcu. Nisu ga imali, pa su oboje otišli na četiri mjeseca u Norvešku kako bi nešto zaradili. Nije bilo dovoljno, ali onda je na litavskoj televiziji bio kviz na kojem Dambrauskas pobjeđuje i zarađuje dovoljno za jedan stan u Litvi. No, on ne kupuje stan već još prodaje i automobil i 2002. odlazi u Englesku gdje je prvih godinu dana radio razne poslove, od dostavljača novina, preko poštara, trgovca u dućanu, do soboslikara. Tek nakon toga konačno ispunjava najveći san i upisuje tečaj za nogometnog trenera, a nakon završetka i studij sportskih znanosti na sveučilištu, koji mu donosi Uefa B licencu i mogućnost početka rada s djecom.
U Engleskoj postoje projekti kojima je cilj maknuti djecu s ulice, a on počinje u akciji "Pristup sportu" i to u najsiromašnijem londonskom kvartu, punom dilera i kriminalaca. Dobio je mali nogometni teren, okupio djecu i počeo raditi u takvim uvjetima, sudjelovati u natjecanjima i upoznavati ljude iz svih krajeva svijeta, svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
- Kroz sve to naučiš razumjeti da nije važno kako je netko odjeven, kako izgleda i koliko tetovaža ima, već ono što je iza toga, kakav je tko čovjek, a to je za trenera najvažnije - pojasnio je Dambrauskas, koji baš na tom psihološkom pristupu gradi svoj pristup treninzima i utakmicama ili kako je znao govoriti u Gorici "svatko je jednako važan i svatko zaslužuje jednaku pažnju".
Prošao je Litavac sito i rešeto života, dobro on zna što ga čeka u Splitu i pronaći će on odgovor na mnoge nepoznanice i izazove, koji su zakočili njegove prethodnike na klupi Hajduka...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....