Nakon 19 godina od uvođenja, nema nikakve dvojbe da je sustav licenciranja bitno poboljšao stanje u hrvatskom nogometu! Razlika u poslovanju, poboljšanju “prave”, ali i sportsko-kadrovske infrastrukture, te općenito više reda u ispunjavanju financijskih obveza prema zaposlenicima i dobavljačima, zaštiti vjerovnika, sve je to danas nebo i zemlja u odnosu na eru prije uvođenja licenci. Točno je i to da je u prvim godinama bilo podosta neuravnoteženih, odnosno, nedosljednih primjena uvjeta, pa je kao i svaki odmak od ravnopravnih kriterija to izazivalo prijepore. No, valjda je to logičan proces sazrijevanja mentaliteta, u kojem se napokon prihvaćaju propisi i posljedično nametnuti uvjeti kao nešto što treba odraditi, a ne u startu eskivirati ili zanemarivati.

Drastične razlike

Hrvatski je nogomet, pogotovo nakon “divljeg zapada” u 1990-im godinama, nasušno trebao uvođenje reda. Bez njega se nikako ne može razvijati ni nogomet, ni igra, ni društvo u cjelini jer taj sport ima izuzetno snažan utjecaj na njegova kretanja.

Kako je nogomet u zemlji jedini ozbiljnijeg profesionalnog nivoa, upitno je koliko se takav sustav može primjenjivati na ostale sportove. Uglavnom su svi pretežito amaterskog statusa, iako u nekim od jačih klubova po svakom sportu postoji određena razina “neamaterizma”, prije nego profesionalizma. Struktura HR sporta je takva da postoji nesrazmjer u statusu klubova (dionička društva, udruge...), mogućnostima i realnim potencijalima, pa je praktično vrlo teško definirati iste kriterije za sve unutar jednog ranga natjecanja. Upravo nam nogomet, koji je daleko najmasovniji i najpopularniji, pokazuje te različitosti. Ukoliko je tako u tom sportu, onda su razlikovne vrijednosti u drugim sportovima još drastičnije...

Sustav licenciranja je HNS uveo 2003. godine za prvu i drugu razinu natjecanja. Osnovni doprinosi tog sustava su promocija standarda u nogometu, stvaranje kvalitetnih uvjeta za rad pogotovo s mladima, poboljšanje ekonomske i financijske sposobnosti klubova, više discipline i racionalnosti u poslovanju, poticanje da klubovi poslovno funkcioniraju što više temeljem vlastitih prihoda. Kao što smo naveli podosta je tih želja (obveza) kroz 19 godina ostvareno u praksi, ali je isto tako i točno da se u podosta slučajeva ista ispunjavaju u redu “najnužnijeg”.

I to nije nužno zato što klubovi ne bi htjeli ispunjavati te kriterije. U smislu mentaliteta da se to smatra potrebnim i u klubovima, licenciranje je sigurno napravilo gotovo epohalni iskorak za nogomet. No, postoji niz realnih limita koje nogometni klubovima, uz najbolju volju, teško mogu prevladati. Primjerice, ova preporuka o poslovanju ponajviše od vlastitog prihoda je gotovo pa imaginarna za većinu prvoligaša, kamoli niže rangirane.

No, dobro, da nije bilo licenci klubovi bi nastavili “zakonima Teksasa” i sasvim je sigurno da ne bi danas imali (barem) pristojno uređenije klubove, te ipak bolje uvjete. Pooštravanje kriterija kroz vrijeme dalo je rezultata, pogotovo umanjivanje nedosljednosti i progledavanja kroz prste klubovima koji driblaju sustav. Jedan detalj nam to ukazuje. Dok je ženski nogomet bio, kao preporuka (C kriterij) unutar prvoligaških i drugoligaških klubova (od 2008.-12), uglavnom su svi zanemarivali razvijanje istog. No, otkako je 2012. kriterij uvršten u B grupu (obvezno) klubovi su se znatno snažnije pokrenuli...

Eh, sad, činjenica jest da primjerice infrastruktura HR nogometa, kao jedan od pet ključnih kriterija (uz sportski, administrativno-stručni, pravni i financijski) djeluje većinom na razini prvobitne zajednice nogometa ovih prostora, sustav licenci teško može teretiti klubove. Stadioni i tereni su društveno vlasništvo lokalnih samouprava. Klubovi, osim manjine, nemaju ni novca za kvalitetnije održavanje i poboljšanje uvjeta na aktualnim reliktima socrealističkih gradnji objekata, a kamoli da investiraju u nove objekte. Gradovi i država u tom smislu, iako su ključni sudionici, inertni su do boli. Dinamo ima novca i želje izgraditi Maksimir, pa ta priča djeluje kao čekanje Godota. Istra 1961 je željela graditi kamp u Puli o svom trošku, ali Grad je uskratio podršku za jednu odavno dogovorenu zonu, a nije omogućio niti jednu drugu...

Ozbiljan zahvat

Podrška klubovima od strane lokalne samouprave logično je kroz odrastanje države uskraćena u financiranju iz proračuna. Ona se sada načelno ogleda u doprinosu omladinskoj školi i doprinos održavanju aktualnog stanja objekata. No, bez ozbiljnog zahvata u politici države i lokalne samouprave glede podizanja standarda objekata, niti jedan sustav licenciranja neće to moći nametnuti. I zbog toga limitirati klubove.

Činjenica jest da nakon 19 godina imamo epilog u kojem je 7 od 10 prvoligaša ispunilo uvjete licenciranja (osim Šibenika, HD-a, Lokomotive), što nam se čini solidni skor. No, jaka poruka dolazi iz epiloga Druge lige, gdje je tek 6 od 16 klubova ispunilo zahtjeve licence. Vrlo jasan znak da je taj rang, koji bi trebao biti žila kucavica razvoja igrača za elitiziranu i skučenu prvu ligu, daleko od realnih uvjeta koje nameće ne samo sustav licenci, nego i logika drugoligaškog pogona...