U kratkom vremenu u eteru se vrtjelo sljedeće. Bruno Petković je igrač za klubove kao što su Real i Barcelona. Trenutno je situacija da ne igra dovoljno dobro ni za Dinamo. Druga je priča, može li Alen Halilović igrati za Hajduk. Radi se o igraču koji je bio dio Barcelone, i u šest godina skupio je 146 nastupa u Španjolskoj (prva 74, druga liga 29), Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Italiju nije uspio odigrati, ali dvojiti može li igrati, odnosno biti velika prilika nekome u Prvoj HNL, čini se nelogičnim…

ZELJKO HAJDINJAK/CROPIX

Alen Halilović ima 24 godine. Točno je toliko imao Bruno Petković kada je iz Italije stigao u Maksimir. Dočekan je s općom skepsom, dijelom i zato što se u nas olako razbacuje tezama tko je za Real Madrid, a tko za Reale iz provincije. Povratak u Hrvatsku i Dinamo dogodio se nakon 42 nastupa u Serie A i 56 u Serie B. U pitanju su natjecateljski teški izazovi. Zato je Petković, igrač posebnog tehničkog i fizičkog profila, ubrzo kroz treninge i potom igre zaradio maksimalnu pažnju trenera Bjelice.

S 24 godine, uz šest sezona inozemnih iskustava, te unutar dobro balansiranog projekta momčadi koja se maksimalno dizala u formi, Petković je postao vrijednost kojoj se tepa pričama o kraljevskim dometima i statusima. Halilović je u svojih šest inozemnih sezona otišao s teretima upravo tih grandioznih najava. Stvari se nisu odvijale po željama, a uz nedvojbeni peh s ozljedama, Halilović je imao krivih procjena u izboru klubova te ciklički lakonske pristupe nečemu što se zove “posvećenost, mukotrpno treniranje i odricanja”.

Kad je to shvatio, s 22 godine počeo je trenirati i dopunski, promijenio je ishranu te postao ozbiljno posvećen i odlučan iskoračiti. No, tada nije dobio ono što je nužno, a u ranim fazama karijere bilo je zajamčeno - puno povjerenje trenera i klub(ov)a. To je i sada ključan zid da bi igrač od 24 godine, s posebnim tehničkim i prirođenim potencijalima, mogao iskoračiti. Kao što je to s 24 godine pošlo za rukom Petkoviću. Imao je sreću da je ušao u protokole Dinama koji se spremao sa Bjelicom za uzlet te je uhvativši pravi ritam napokon mogao Hrvatskoj pokazati vrhunske kvalitete. One su, kad je na maksimumu, veliki plus i za reprezentaciju.

Više nije isti igrač

Bruno Petković je nakon sezone i pol zaronio u tunel oscilacija. Poslije lockdowna to više nije isti igrač. Ostao je, kako sugeriraju bliskiji i ljudi koji ga znaju, odličan momak. Ili kako je kazao njegov cimer iz mladenačkih dana u Dinamu, Šime Vrsaljko, Petković je top man. Zašto onda nije više top potencijal i za više razine nogometa od one kojoj trenutno pripada?

Ostavimo li postrani priče koje sugeriraju da nije bezuvjetno posvećen treningu i karijeri, ostaje činjenica da Petković djeluje nespremno i letargično. Je li se to moglo dogoditi odjednom? Naravno da nije. U nogometu se iskoraci, kako u pozitivnom, tako i negativnom pogledu, događaju po sustavu dugoročnije akumulacije. Kvalitetan rad i upornost na duge staze mogu donijeti uspjeh iako je kratkoročno igrač neuspješan. Nekvalitetan pristup i lakomislenost kratkoročno dopuštaju trenutni uspjeh, ali dugoročno nagomilane greške dolaze na naplatu.

Petković je još kod Bjelice iskazivao natruhe krivog pristupa obvezama, treningu i onoj vrsti posvećenosti koja bi mu mogla, uz vrhunske predispozicije, omogućiti zbilja velike nogometne iskorake. Kako djeluje u ovoj sezoni, fizički i tehnički, daje prilično jasno naslutiti da mu se pristupi nisu bitno promijenili. Načinom igre u Moskvi, nelogičnim potezima, Petković odaje nervozu. Što može biti i dobar znak, ukoliko je njezin izvor u Petkovićevu, napokon, suočavanju sa zbiljom. Onom koja ukazuje da su mu lopta i igra okrenule leđa.

Grijeh je to prosuti

Više mu ne uspijevaju ni jednostavne stvari, a kamoli senzacionalne partiture iz razdoblja 2018./2019. Ukoliko je u toj fazi da osvješćuje svoje profesionalne teškoće i zablude, onda je to mogući početak (mukotrpnog) povratka u formu. Onom formom kojom diže Dinamo može dati veliki doprinos Hrvatskoj i sebi osigurati veliki transfer. I ne manje bitno, tako pokazati sebi da s 26 godina ipak iskoračuje na planu zrelosti. Dužan je to prije svega sebi i talentu koji ima, ali i nogometnoj sudbini koja mnogima nije pružila takvu priliku iako su bili talentirani i bezuvjetno posvećeni radu… Petkoviću će to biti teže ostvariti ako ga svi nastave “fino podsjećati da može u Real i Barcelonu” ili “da mu treba znati pristupati”.

Tako su Haliloviću kad je bio (pre)mlad nogometno, i nezreli tinejdžer, tepali da je mali Messi i veliki dobitnički projekt umjesto da su ga učili kako se mora mukotrpno raditi da bi ti nogomet vratio. I da se najveći talent može oploditi za veliku karijeru samo ako se svakog dana boriš za iskorake, a ne da su ti osigurani. Petković i Halilović jedan drugom mogu biti pokazatelji i kako nešto vodi u minuse, ali i koji su alati i načini da se vratiš na nulu i onda ostvariš plusove.

Može biti teret neki trener ili drugačiji način igre, osobna siva razdoblja forme ili momčadske krize, klupski krivi pristup ili odbacivanje. No, igrači s takvim talentima i fizičkim predispozicijama, te već jasnim fazama potvrđivanja potencijala, pogotovo kao Petković, sami najviše utječu na svoje učinke i pokazivanja koliko su važni momčadi i grupi. Oni samo moraju činiti ono što je normalno, maksimalno trenirati i biti posvećeni, da bi im uspijevalo ono što je drugima nedostižno.

Grijeh je to prosuti zbog zanemarivanja lakše zadaće, koja u konačnici radi i veću razliku na putu za uspjeh od imanja težeg faktora, biti vrhunski potencijal…