Cijela ‘reprezentacija’ hrvatskih trenera je - bez posla: ‘Lako za Europu, ali neka klubovi odgovore na ovo pitanje‘

Nikada Hrvatska nije imala toliko međunarodno priznatih trenera bez angažmana. Igor Tudor, Zlatko Dalić, Nenad Bjelica, Igor Bišćan, Igor Jovićević, Željko Kopić, Kruno Jurčić, Goran Tomić, Igor Štimac, Ivan Prelec, Damir Krznar...

Kada bi danas jedan ozbiljan europski klub raspisao natječaj za trenera, malo koja bi država s manje od četiri milijuna stanovnika mogla ponuditi ovakav izbor. Riječ je o stručnjacima koji su vodili Juventus, Marseille, Lazio, Tottenham, Galatasaray, hrvatsku reprezentaciju, Šahtar, Trabzonspor, Union Berlin, druge europske, ali i relevantne kineske i arapske klubove... Osvajali su prvenstva i kupove, igrali europska natjecanja, razvijali igrače i izgradili ozbiljne međunarodne karijere. A opet, svi su danas - bez posla.

Istina, mnogi od njih dohvatili su razinu da mogu čekati i birati, a ne skakati "na prvu loptu“, ali opet - Hrvatska nikada nije imala toliko međunarodno potvrđenih trenera, a istodobno toliko njih koji čekaju novi izazov. To, međutim, nije priča samo o nekoliko slobodnih stručnjaka, već i o tržištu koje se promijenilo, ali i o percepciji koja se možda nije dovoljno izmijenila, kao i o pitanju koje se u hrvatskom nogometu rijetko postavlja naglas: vjerujemo li, za početak, mi sami dovoljno vlastitim trenerima da bismo mogli tvrditi kako ih Europa i svijet ne cijene?

Prije petnaest ili dvadeset godina, pritom, hrvatski trener u nekoj velikoj europskoj ligi bio je iznimka. Danas više nije. Uostalom, Ivan Jurić je trenerska marka u Italiji i danas "starta“ Monzu. Niko Kovač iza sebe ima Eintracht, Bayern, Monaco, a sada vodi Borussiju iz Dortmunda, Ivan Leko, danas u Bruggeu, spada među najuglednije trenere Belgije... Tudor je, pak, među inima vodio Juventus, Tottenham, Marseille, Galatasaray, PAOK. Dalić je Hrvatsku odveo do najvećih uspjeha u njezinoj povijesti. Bjelica je rezultate stvarao u Austriji, Poljskoj, Hrvatskoj, Turskoj i Njemačkoj. Jovićević je bio prvak Ukrajine, a potom potukao konkurenciju u Bugarskoj. Bišćan je osvajao trofeje i radio u reprezentativnom sustavu, Kopić izgradio respektabilnu inozemnu karijeru, dok je Jurčić u Egiptu poremetio ustaljeni poredak.

Drugim riječima, Hrvatska više ne proizvodi samo vrhunske igrače. Proizvodi i trenere. Ako hrvatska trenerska škola doista proizvodi stručnjake koji godinama rade na ozbiljnim međunarodnim adresama, kako je moguće da se u jednom trenutku gotovo cijela jedna "trenerska reprezentacija“ našla bez angažmana?

Nogomet, u svakom slučaju, više nije isti posao kakav je bio prije deset godina. Strpljenje je gotovo nestalo, projekti se danas mjere mjesecima, a ne sezonama. Jedan niz lošijih rezultata dovoljan je za rastanak, bez obzira na ono što je trener radio godinu ili dvije ranije. Kontinuiteta ili velikih era doista je sve manje. Primjeri iz europske elite konačno su eklatantan dokaz, klubovi na najvišim razinama troše trenere poput krede na taktičkim pločama, dovoljno je pogledati primjer Roberta De Zerbija, koji je također prolazio razdoblja bez angažmana, iako ga mnogi smatraju jednim od najprogresivnijih europskih trenera. Sada je u Tottenhamu naslijedio Tudora, ali pitanje je - na koliko dugo?

Biti bez posla, dakle, danas više nije dokaz da nešto ne valja. To je postalo gotovo normalno stanje tržišta. Hrvatska priča, međutim, možda ipak ima još jednu dimenziju, koja se često ističe, službeno i neslužbeno: je li, povrh svega, problem i u tome što hrvatski trener još uvijek nije postao međunarodni "brand“ kakav su tijekom posljednjih dvadesetak godina izgradili Portugalci, Talijani ili Španjolci? Ako ćemo biti potpuno iskreni, nije dovoljno zaključiti da je tržište postalo okrutnije. To vrijedi za sve, za Nijemce, Talijane, Francuze, Portugalce i Hrvate. Pitanje je, međutim, kreću li svi s iste startne pozicije. Portugal je posljednjih dvadesetak godina postao sinonim za proizvodnju trenera. Kad portugalski stručnjak stigne na razgovor za posao, iza njega ne stoji samo njegov životopis. Stoji Jose Mourinho. Stoje Andre Villas‑Boas, Jorge Jesus, Rúben Amorim, Nuno Espírito Santo, Marco Silva i cijela jedna škola koja je na europskom tržištu već odavno postala brend. Sličnu percepciju imaju talijanski i španjolski treneri. Talijani su desetljećima sinonim za taktičku disciplinu, Španjolci za pozicijsku igru i razvoj igrača, Nijemci za organizaciju i metodologiju rada.

Paradoks je, pritom, da rezultati često govore jedno, a percepcija drugo. No, bi li pojedini hrvatski treneri danas već imali novi posao da uz iste životopise nose portugalsku, talijansku ili španjolsku putovnicu? Na to pitanje, doduše, ne postoji egzaktan odgovor, ali postoji dovoljno razloga da ga vrijedi otvoriti, jer vrata se često prvi put otvaraju zbog reputacije škole iz koje dolazite, snage okruženja, menadžerskih vještina, a tek kasnije ostajete ili odlazite zbog vlastitih rezultata. Možda upravo zbog svega navedenoga hrvatski treneri ponekad moraju napraviti korak više od svojih kolega iz razvikanijih nogometnih sredina.

- Portugalci i Španjolci trenutačno su "pojeli“ tržište. Ono što su bili Nizozemci prije 20 godina, to su danas oni - reći će, primjerice, Nenad Bjelica, koji zna kako je plivati u trenerskom akvariju kao "girica“ pored "piranja“.

No, nemojmo se zavaravati: nije riječ samo o tome kako hrvatske trenere vidi inozemstvo, nego i o tome kako ih vidi - Hrvatska. U jednom trenutku sezone 2024./25. sva četiri vodeća hrvatska kluba vodili su treneri koji formalno nisu hrvatski državljani: Fabio Cannavaro Dinamo, Gennaro Gattuso Hajduk, Federico Coppitelli Osijek i Radomir Đalović Rijeku, premda je potonjeg zbog njegova nogometnog i životnog puta teško doživljavati kao klasičnog stranca. Danas ih je "3+1“: Gonzalo Garcia u Hajduku, Javier Cabello u Istri 1961, Federico Bessone u Osijeku, dok je onaj "plus 1“ riječki strateg Matjaž Kek, koji je Slovenac, ali mu je HNL-naslijeđe toliko da ga smatramo domaćim. Primijeti se, pritom, i promjena trenda: prije dvije godine Talijani, sada je na "štihu" španjolsko govorno područje, kojem možemo dodati i Alberta Capellasa kao ideologa Dinamove reforme Akademije.

- Jednako je, ako ne i važnije, tko nudi trenera u velike lige i klubove, odnosno kako se zove agent. Jer svi ti Portugalci, znani i neznani barem jednom dijelu auditorija, jako bi teško prošli da ih ne zastupa tamo neki Mendez ili neka agencija koja je plasirala nekoga od spomenutih Portugalaca ili Španjolaca... Tako da i to igra jako veliku ulogu kod izbora trenera za novu sredinu. Nakon svakog velikog natjecanja je pomama ili pomodarstvo dovesti trenera iz države koja je bila hit na tom prvenstvu. Kako je to u zadnjim godinama Španjolska, sada su oni na vrhu pa ni naši klubovi nisu iznimka u tome - reći će nam jedan od insajdera ovoga posla.

Naravno, nitko razuman neće tvrditi da trener treba dobiti posao samo zato što je Hrvat. Kao što nitko neće osporiti da su pojedini strani stručnjaci donijeli novu energiju, drukčije ideje i kvalitetan rad. Problem nije u tome što klubovi dovode strance. Problem je, međutim, kada stranac unaprijed djeluje kao zanimljivije ili modernije rješenje od domaćeg stručnjaka, bez obzira na ono što piše u njihovim životopisima. Je li riječ o svojevrsnoj fascinaciji inozemnim? Je li stranac u startu percipiran kao stručniji samo zato što dolazi izvana? Ili je riječ o uvjerenju da će strani trener lakše nametnuti autoritet, donijeti novu metodologiju ili jednostavno biti manje opterećen domaćim odnosima?

To su pitanja na koja hrvatski nogomet još uvijek nema jasan odgovor. A ujedno, postoji i psihološka dimenzija cijele priče: hrvatskog trenera svi poznaju. Znaju protiv koga je izgubio, koje je odluke donosio, kakav mu je karakter, s kojim se igračima sukobio i gdje je pogriješio. S kim je, konačno, u „talu“, jer na ovim meridijanima i to je itekako važna komponenta. O njemu, u prijevodu, već postoji formirano mišljenje. Kod stranca je situacija drukčija, jer njegove pogreške uglavnom nitko nije gledao, porazi mu nisu dio domaće memorije, a dolazi i s određenom dozom tajanstvenosti, a upravo ta nepoznanica često stvara dodatnu vrijednost. Kontradikcija je da baš ono što ne znamo o njemu ponekad djeluje privlačnije od onoga što vrlo dobro znamo o domaćem treneru. Hrvatski trener stoga vrlo često mora otići iz Hrvatske kako bi postao dovoljno cijenjen za Hrvatsku. I tek kada isti čovjek uspije negdje drugdje, počinjemo ga drukčije gledati. Kada, temeljem toga, gledamo putovnice, trebali bismo se zapitati kako zapravo vrednujemo vlastito znanje.

Hrvatska se, primjerice, godinama ponosi činjenicom da proizvodi vrhunske nogometaše. Dokaza da mala država može stvarati igrače za najveće svjetske klubove je sijaset, no je li došlo vrijeme da jednako ozbiljno počnemo promatrati i trenere? Ako, konačno, pogledamo posljednjih dvadesetak godina, teško je pronaći mnogo država naše veličine koje su proizvele toliko stručnjaka s ozbiljnim međunarodnim karijerama. Uostalom, izuzmemo li "domaće strance“ poput Keka i Đalovića, naslove prvaka HNL-a redom su osvajali hrvatski treneri. A mnogi tek dolaze i krče si put. Nije tajna da je, uostalom, Akademija pod paskom Vatroslava Mihačića stekla mnogo ozbiljniju inozemnu reputaciju od hrvatskih sveučilišta, čast izuzecima.

Možda slijedom svega pravo pitanje nije zašto su danas Tudor, Dalić, Bjelica, Bišćan i Jovićević bez posla, nego jesmo li kao nogometna sredina uopće spremni prihvatiti da Hrvatska više nije samo zemlja koja izvozi klasne igrače, već i sve uglednije trenere. A ako u to još nisu potpuno uvjereni ni hrvatski klubovi, možda ne treba čuditi što ni ostatak Europe još nije do kraja prepoznao ono što se pred našim očima događa već godinama.

- Otvaranjem tržišta otvorila se i mogućnost rada velikom broju naših ali i stranih najkvalitetnijih trenera u svim ligama kako u Europi tako i, recimo Bliskom istoku, tako da budite sigurni da će velika večina njih uskoro ponovno raditi i nastaviti dokazivati da smo vrlo talentirana nogometna zemlja u svim aspektima te igre - zaključit će u pozitivnom tonu dio naših sugovornika.