Navigation toggle

Lovro Majer zabio je pogodak za pobjedu

 DAMIR KRAJAC Cropix
NOVO ROĐENJE

Igrao u Dinamu, Europi, a morao dokazati da postoji! Vatrenom bez suvišnog ega sve je stiglo na naplatu

Poslije pada u Wolfsburgu preselio se u AEK, nazvao Bilića i čekao. Pogodak Česima nije samo sportska nagrada, već poruka...
Piše: Tomislav JuranovićObjavljeno: 16. studeni 2026. 09:03
Prati Sportske novosti na Googleu

Sve prolazi, sve se troši, pa na koncu i sve odlazi. I igrači, i treneri, izbornici, veličine... No, nešto, ipak, ostaje, barem se takvim čini, jer dok se oko reprezentacije mijenjaju generacije, šefovi, kontekst, uloge i statusi, jedno vrilo uporno ne presušuje. Simbolično, ono Majerovo, primjerice. A iz njega je u nedjelju navečer, kada je Lovro Majer zabio Česima za pobjedu, ponovno potekla nekima neobjašnjiva, ali zato ništa manje stvarna želja da se i s 28 godina, svjetskom broncom oko vrata i europskom karijerom iza sebe, opet moraš dokazivati, gurati i, ako treba, moliti samo da bi bio dio - Hrvatske...

Majerovo vrilo, jedan od simbola Like, odnosno Hrvatske koja i dalje traje i melje, zapravo je možda i najzanimljiviji dio ove priče. Ne (samo) pogodak, iako je došao u savršenom trenutku, nego put kojim je Majer do njega stigao. I činjenica da je čovjek koji je igrao u Kataru, do Češke devet puta zabijao za Hrvatsku, potom prošao i reprezentativnu euforiju i vlastiti nogometni pad, u jednom trenutku odlučio okrenuti broj Slavena Bilića. I to ne da bi nešto zahtijevao, tražio, jer na to, realno, nije imao pravo, nego da mu poruči nešto što je izbornik i javno prepričao:

- Šefe, sada sam sretan, sada sam pravi, nemojte me zaboraviti...

Tobogan umjesto trampolina

E sad, hej, imaš 28 godina, igrao si za Dinamo, Rennes i Wolfsburg, imaš medalju sa Svjetskog prvenstva, a onda se nakon par teških sezona, ispadanja iz Bundeslige i propuštanja posljednjeg Mundijala nađeš u poziciji da izbornika moraš praktički žicati da još uvijek postojiš. A da ti ujedno nitko ništa ne jamči. Dapače, Majer je u prvoj reprezentativnoj akciji nakon povratka odgledao četiri utakmice s klupe, bez minute, potom se vratio u Atenu, nastavio igrati, da bi se u studenome ponovno našao ispod crte i tek mu je bolest Luke Sučića otvorila vrata, Wembley mu je donio jednu minutu, a Osijek, eto, nešto puno više. I taj gol, na koncu, realno, slijedom svega stigao je kao naplata svega što je proteklih mjeseci ulagao u povratak. I svijesti o sebi, apsolutno, lišenoj suvišnog ega.

image

Slavlje Hrvatske

MARKO PERKOV Afp

Realno, da se razumijemo, Majer nije bio žrtva, njegova je karijera nakon odličnih izdanja u Rennesu krenula uzbrdo, transfer u Wolfsburg trebao je predstavljati novi iskorak, ali se njemačka epizoda postupno pretvarala u tobogan, umjesto trampolina - izgubio je kontinuitet, s njime i samopouzdanje, a onda, naposljetku, i Ameriku. A to, za nekoga tko je četiri godine ranije stajao na postolju u Kataru, nije baš mala stvar. Dapače. U nogometnom svijetu naglašena ega mogao je sve pripisati okolnostima, trenerima, klubu koji je potonuo, možda se i pomiriti s time da mu reprezentacija više nije na prvome mjestu, ali umjesto toga otišao je u AEK, ne u nekakav nogometni sanatorij, već u grotlo neminovnog traženja rezultata, pritiska ekspres-lonca, možda i prijelomnog trenutka karijere, uz trenera Marka Nikolića koji mu je, bez dvojbe, ponudio ono što mu je nedostajalo - povjerenje.

Ahilejev sjaj

I krenulo je. Sedam asistencija, pogodak, ponovno igra koja ima smisla, a s njome i Majer koji se ne skriva od lopte, igre i sebe, već baš to traži. S telefonom u džepu, s Bilićem na "speed-dialu". Nije, dakle, slučajno da je njegov povratak na reprezentativni radar krenuo upravo iz Atene, jer je i sam priznao kako mu je povratak među Vatrene bio jedan od motiva za promjenu sredine. Da je pogodio, u ovome času teško je kontrirati, konačno, u antičkoj Grčkoj svijetli, zlatni uvojci bili su osobina koju su pjesnici rado pripisivali bogovima i herojima, a starogrčka riječ xanthos, kojom se opisivala i Ahilejeva kosa, nosila je upravo taj sjaj...

Ne zanosimo se, ujedno, ovo je stvar simbolike unutar grčke mitologije, no, u biti, ideja je šira, i tiče se reprezentacije. I to, ujedno, nije floskula. Igrački, ima Bilić posla, ali što se tiče stavljanja na raspolaganje, Majer je dokaz da to uopće nije pitanje. Taj, naime, famozni kult reprezentacije odavno je postao sintagma koju vadimo iz ormara kada ponestane drugih objašnjenja za hrvatske uspjehe, ali, eto, nije da se s njome pretjeruje, ili da je pompozna poza. Jest, mnogo je, međutim, lakše o tome govoriti kada se osvajaju medalje, slavi po trgovima, kada se pod hrvatskom zastavom voze deseci kilometara kroz nepreglednu masu ljudi, nego kada treba objasniti zašto nogometaš koji je sve to već prošao i kojemu reprezentacija trenutačno ne može ponuditi baš ništa sigurno, i dalje toliko želi biti ondje. Pa makar prosjedio cijelo okupljanje ili jurio čekajući na pretpozivu. Za minutu na Wembleyju ili desetak minuta na Opusu...

image

Majer je dokaz da Bilić nema problem sa stavljanjem na raspolaganje

DAMIR KRAJAC Cropix

Dodatna vrijednost

Nama, naviknutima na takve postavke, "Majerovo vrilo" dođe kao sjajan podsjetnik. U Srbiji, recimo, Dušan Vlahović već gotovo godinu dana ne igra za reprezentaciju - posljednji je izostanak objasnio privatnim razlozima, u koje, naravno, ne treba ulaziti, prije toga opravdao se ozljedom, da bi zaigrao za Bešiktaš čim se prvenstvo vratilo. Kontrast, dakle, postoji: dok se jadni Veljko Paunović mora miriti s time da mu jedan od najboljih igrača nije na raspolaganju, ili ne želi biti, kod nas se i oni koji su već igrali velike utakmice, osvajali medalje i dokazivali se po ozbiljnim europskim ligama, sami nude izborniku, ne tražeći k tome da igraju, već samo da su tu.

Majer je zadnji, ali daleko od toga da je jedini, Luka Modrić, konačno, apsolutni je egzemplar trajanja zbog višeg, njemu, ili njima, svetog cilja. Nije to, dakako, garancija novih medalja, uostalom, Bilić je i sam rekao da želja nije dovoljna, a Majer je baš najbolji dokaz da nije - morao je ponovno početi igrati, morao je biti dobar u AEK-u, morao je čekati, a onda i iskoristiti ono malo vremena koje je dobio. To je - poanta. Majerov pogodak Česima, konačno, ima i neku dodatnu vrijednost, za Vatrene, sebe, pa i druge, kao poruka i, rekao bi jednom Stipe Pletikosa - zavjet.

Majerovo vrilo, eto, još teče, a s njim melje i - Hrvatska.

16. studeni 2026 09:22