Šafariću, da plačemo ili da se smijemo? Korner je opet pola gola, no da je bio VAR možda bi sve bilo drugačije

Šafariću i dečki, je l‘ da plačemo ili da se smijemo? I dok je Varaždin bolje stajao na terenu, Luboš Kozel djelovao je mirno. Trener Jabloneca u bradu si je mrmljao: "Samo vi trčite, jurite, pritišćete, doći će i korner, a možda čak i slobodnjak." Kakva je to blagodat kad znaš da je svaki prekid – korner, slobodan udarac, pa i aut – gol-šansa! Da imaš jedan element igre u kojem si toliko nadmoćan da se poigravaš s protivnikom!

Dvije utakmice, četiri pogotka, sva četiri iz prekida, ukupan omjer 4:3 i Jablonec je u trećem kolu Konferencijske lige. Klub iz baroknog grada, koji baštini tradiciju varaždinskog nogometa, ali je u odnosu na Varteks i njegove europske uspjehe novi, ostao je i dalje bez prolaza u Europi. I pogotka u gostima. Umjesto košare rumenih i sočnih jabuka koje Česi ovu Topaz, a po jabuci je Jablonec, u prijevodu Jabukovac, dobio ime, u Hrvatsku nose torbu frustracija, gorčine i teškog jada jer znaju da su ispali, a nisu morali. Imaju se zbog čega tući po glavi. Žestoko i bijesno.

Ovaj put nećemo zapomagati nad niskim intenzitetom igre Varaždina, iako je prema naprijed malo napravio, niti da je nadigran, jer nije; vratili smo se, kao i s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu, na "tvorničke postavke nogometa" – prekide. Još jednom je dominirala stara škola – korner je pola gola.

Česi su među onima koji prednjače u tome. Neki naši su to prespavali. U junaka se pretvorio lijevi branič Jiri Slama čija je fina lijeva noga bila nerješiva enigma za Roberta Punčeca i njegovu družinu. Centaršutovi su varaždinska trenerska rupa – Dalić, Šafarić, Kovačević – u nju su redom popadali, a jedino se potonji izvukao na čudesan način. Ako su prekidi rad, organizacija i volja, negdje se gadno griješi. Braniti šesnaesterac nije lako, ali zar je toliko teško? Nekad je dovoljno pogledati kako to rade suparnici.

Varaždin je u utakmicu ušao agresivno i trkački disponirano, kao da je 70. minuta i ganja rezultat; vjerojatno je i iznenadio ekipu iz grada kristalnih perli, jer njezini igrači sve su samo ne nogometne perle. Nakon nešto više od minute igre Mamić je imao šansu, držali su taj ritam dvadesetak minuta, više nisu mogli, ali nikad nisu pali i potonuli; osim tih prokletih prekida, jurili su gol do kraja. Bez uspjeha. Nije bilo ni sreće, UEFA za ovu fazu Konferencijske lige ne predviđa VAR; on bi možda vidio da prije drugog gola Jabloneca nije bilo kornera, nakon kojeg je zabijen, a bi li neki od "incidenata" za koje su gosti tražili jedanaesterac tako okvalificirao, ostat će pitanje. Da tragedija bude veća, pogodak za 2:1 u 95. minuti progutalo je zaleđe.

Ispadanje se dogodilo od prosječne momčadi koja ne bi smjela biti bauk; čak ni Jawo nije nogometni vrag, iako je imao petu kod drugog gola, no presudili nisu napadači nego stoperi. Oba Srbi – Nemanja Tekijaški u Varaždinu, Dušan Pavlović u Jablonecu na Nisi. Točno je da gaje fizički nogomet i da imaju pokoji veći mišić, ali ako ne znaš obraniti centaršut baš tako drastično, a ta dva pogotka nisu bile jedine vatre, nemaš što tražiti u Europi. I to je najvažnija istina. Kod Varaždina je to imalo karikaturalne razmjere, zato, nakon svega viđenoga, ne znamo trebamo li plakati ili se smijati.