Riječi kao što su proces, mehanizam ili sistem često u širem nogometnom jezikoslovlju bivaju instantno tumačeni kao alibiji za kakve posrtaje ili serije lošijih rezultata. Često se i ne razumije njihovo značenje i korištenje, ali se zato uporaba odmah protumači kao izlika. I zato su procesi, mehanizmi i sistemi u percepciji puka uglavnom na lošem glasu. Pogotovo je tome tako bilo u hajdučkom okruženju.
Sve do ove sezone. Jer, živi dokaz značenja mehanizama i procesa dogodio se na prijateljskoj utakmici protiv HSV-a. Tu su navijači Hajduka mogli uživati baš u činjenici što su se u igri Bijelih mogli primijetiti procesi i mehanizmi. Mehanizmi i procesi s kojima su bili upoznati i Marko Livaja kao kapetan Hajduka, ali i mladići poput Karla Matka, Sebastijana Kajtazija, Anthonya Raymonda, Duje Milišića i Zvonimira Hrastovića.
Dakle, osim njihova debija u oko je upao i taj detalj. Detalj koji govori da su i prvi i 25. igrač Hajduka, žargonskim rječnikom, u svakom trenutku dobro upoznati sa svojim zadacima. Da u svakom trenutku znaju što trebaju raditi. A to je nešto. To je nešto veliko i nešto što Hajduk do sada nije imao. I nešto po čemu se u ovom trenutku razlikuje od kompletnog SHNL-a. I ne samo da mehanizme dobro znaju svi igrači i trener Garcia. Mehanizme sada dobro znaju i oni koji gledaju Hajduka uživo i putem malih ekrana. I svi znaju da će ovaj Hajduk protiv bilo kojeg protivnika igrati isto. Dakle, igra će se graditi iz posljednje linije kroz posjed, a nakon gubitka lopte će se odmah ići u reposjed. I nadirat će se na protivnika počevši od centralnog napadača. Manje je bitno ime jer su nagoni isti. Isti je cilj igrao u napadu Šego ili Martin, bili na krilima Šutalo i Huram ili Šotiček i Bamba. Ili bio na beku Anthony Raymond ili Mathieu Acapandie. Jer, Raymond je protiv HSV-a igrao ono što igra Acapandie. U izlasku u napad bio je treći u liniji, a u obrani je većinom zatvarao. I znao je da se on sljedeći mora podignuti kada bi Sebastijan Kajtazi iskočio na protivničkoga beka. I naravno da sada cijeli Split priča kako se napokon gleda pravi Hajduk i kako uopće ne bi bilo čudno da se pobijedi u svim nadolazećim utakmicama. Ali, nije to glas euforije, nego glas svjesnosti da u igri postoje famozni mehanizmi, procesi i sistemi.
Kako se to dogodilo? Vjerojatno postoje dva točna odgovora. Jedan, koji je vjerojatno i točniji, glasi da je Garcia ovog ljeta od Roberta Grafa dobio igrače koji su kao stvoreni za njegove nogometne ideje. To su profili s naglaskom na intenzitet, motoriku i broj ponavljanja. Zaboravlja se, recimo, da je vezni red dugo bio rak-rana Hajduka, a sada mu je baš tu forte. Primjerice, Krovinovića i Guillamóna zamijenili su Fayad i Del Moral, a tu je i Dalisson koji je motor ovog Hajduka. A na krilima, koja su oduvijek poznat Garcijin oslonac, igraju čistokrvna krila Bamba i Šotiček kojima je forte okomitost, igra jedan na jedan, a čak i tranzicija. Nadalje, centarfori Šego i Martin su pokretljivi i trkački moćni, dok minimalno jedan od stopera (Marešić) mora biti s loptom "na ti". Nije slučajno da je baš ove sezone i sa spomenutim igračima sve profunkcioniralo.
A da bi nešto profunkcioniralo potrebno je, naravno, vrijeme. Vrijeme koje je Hajduku godinama bilo strani pojam jer su se trošili treneri. Hajduk je inače na glasu bio kao mašinerija koja troši ljude, a prvenstveno trenere. Padala su posljednjih godina, recimo, imena koja danas treniraju Sabahe i Club Bruggeove po Ligi prvaka i ide im relativno dobro. Tko zna što je Hajduk i do sada propustio, kakve procese, mehanizme i sisteme. Možda se neki Garcia mogao dogoditi i ranije. No, događa se sada. Događa se Gonzalo Garcia koji je napokon dobio vrijeme i to se odmah vidi. I na igri i na rezultatu. On je prvi koji nije pao na prvom posrtaju, niti drugom, niti trećem. A imao ih je Urugvajac, nećemo se lagati. No, danas je on trener prepoznatljivog Hajduka, Hajduka koji još na stolu ima europsko proljeće i koji je prvi u SHNL-u. Trener je Hajduka koji ima nešto što bi mnogi u SHNL-u htjeli imati. Prepoznatljivost, kod i utabane mehanizme koji donose rezultate. A pritom, ima tu još puno prostora za napredak.
I zapravo, Ivan Bilić i Robert Graf su s Gonzalom Garcijom uspjeli napraviti nešto što je, recimo, Zvonimir Boban jako htio dobiti s Marijom Kovačevićem. Htio je prepoznatljiv Dinamo koji će rasti iz utakmice u utakmicu. Htio je momčad na kojoj će se vidjeti napredak i prepoznati igra. Nije htio nužno rezultat. Htio je, u biti, elemente koje ima ovaj Hajduk pod Gonzalom Garcijom. A to još uvijek nije dobio. Pokušat će s Jerkom Lekom, ali već je i u Maksimiru svima jasno da je ovaj Hajduk nekako drugačiji od onoga iz nekih prethodnih sezona.
Jer to se naprosto vidi golim okom. Reći će to i bivši okorjeli hajdukovci, ali i neki okorjeli dinamovci. Složit će se da je ovaj Hajduk nešto novo. Nešto što se od onih starih Hajduka razlikuje baš za jasne sisteme, procese i mehanizme.










Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....