Kako se sudi u HNL-u? Mladi suci stagniraju, stalno vidimo iste greške, a postoji samo jedan način da uspiju

Rasprava o hrvatskom nogometnom suđenju je vječna tema. Nakon 34 godina HNL-a, o donjim rangovima da ne govorimo, iskustvo nas uči kako polemičko tretiranje učinka naših nogometnih sudaca neće nikad prestati. Nije to samo zato što je kvaliteta sudaca više ili manje dobra, nego je velikim dijelom pod utjecajem mentaliteta domaćeg okruženja. U Hrvatskoj je standard općeg ponašanja takav da se a priori nekoga blati, omalovažava, ne respektira, a gdje ćete zahvalnije tematike za upražnavanje destruktive od nogometnih sudaca.

Taj milje je, dakako, dao mnogo materijala za prozivanja, sumnjičenja, teorije urota, koje su znale biti i praktične. No, govorimo o 1990-im i 2000-im godinama. Prošlih desetak godina ipak su stvari bitno poboljšane, ali prioritetno u usporedbi s prethodnim dekadama. Promovirano je više mladih sudaca, koji kao po nekom protokolu solidno krenu i naznačuju primjerenije suđenje, a onda uslijede krizne faze i pad kvalitete. Kad netko pokaže dobre stvari u početku, onda daljnje lošije prezentacije sugeriraju da se s tim sucima nešto dogodilo. Jesu li pod nekim posebnim pritiskom klubova, šefova, Saveza, jesu li nesigurni zato što im neki čelnici klubova direktno kroje sudbinu ili im je najveće opterećenje vox populi, koji se pogotovo kroz društvene mreže brzo razvije u razine javnog linča? U tom kontekstu su i današnji mediji više faktor generiranja populističkih i "opredjeljenih" recenzija, a sve manje objektivni tumači situacija.

U koju god nišu ćete svojim stavom postaviti suce, činjenica jest da su oni praktično sami na vjetrometini javnosti, klubova, aktera na terenu. Vjerojatno se i zato postavljaju onako kako misle da će se (naj)manje zamjeriti, ovisno od kojeg se faktora nogometnog okruženja više boje. I ovisno od koga očekuju da će ih uzeti u zaštitu. Pritom nema u tom okruženju bezgrešnih. Većina se među klubovima i trenerima buni samo kad im odluka ne ide u korist, a praktično svi se prave Englezi kada se u njihovu korist ošteti suparnika. Igrači, mnogo njih, simulira pogotovo kad ih dotakne ruka-lakat suparnika, urla i valja se, a time generiraju pritiske s tribina na suce. Mnoštvo igrača "napada" suce nakon svake odluke...

U toj organiziranoj kaotičnosti nije jednostavno biti na željenoj razini niti sucima koji su talentirani, spremni, objektivni i iskazuju jasan kvalitativni potencijal. Kad su suci, a dosta ih je, vidljivo limitirani talentom, nedosljedni, s manjkom kvalitete, tada se uz uobičajeni domaći pritisak događaju zbilja drastične pogreške...

Možemo li zaključiti da u HNL-u imamo suđenje točno koliko to okruženje zaslužuje? Dalo bi se raspravljati o tome, prvenstveno zato što je, kako smo naveli prije, ipak bolja situacija nego je bila do prije desetak godina. Upravo iz tog razloga je umjesno postaviti pitanje - zašto naši mlađi suci, koji su dobili priliku iskoračiti, ne odaju dojam napredovanja, nego naprotiv nazaduju? Uzmimo tri primjera....

Patrik Kolarić (31) je u ranijoj fazi svoje prvoligaške karijere (od 2021.) iskazivao veliki potencijal. Čvrst u odluci, stavu, fizički spreman, odavao je uvjerljiv dojam nepristrasnosti i stjecao autoritet. Onda je negdje u tom razvoju karijere upao u kriznu fazu, gdje je vidljivo izgubio samopouzdanje, odajući kako je izgubio čvrstinu odluke i držanja distance od igrača i trenera.

Mateo Erceg

MARIN FRANOV Cropix

Mateo Erceg (30) je od 2022. u HNL-u i od početka je odavao snažan dojam dosljednosti u primjeni pravila igre, bez obzira kome i gdje sudio. Dopao se i njegov kriterij puštanja malo oštrije igre, omogućavajući njenu tečnost. Erceg i danas odaje sjajnu fizičku spremnost, priličnu čvrstinu stava, ali kao i Kolarić čini se da je nešto izgubio (nema napretka) na procjenama duela i održavanju distance od igrača.

I Kolarić (87 utakmica) i Erceg (71) su i dalje suci koji djeluju nepristrano, ali to više nije dovoljno da bi iskazivali iskorak. Zanimljivo nam je kako oni, kao i drugi suci koji su pozvani na međunarodne utakmice, dobivaju pozitivnije recenzije upravo u okvirima (gard, autoritet, dosljednost) koji su im u domaćem natjecanju stalno dvojbeni. Stoga njihov napredak u inozemnoj razini ovisi od izvorne kvalitete i njenih dometa. Vjerojatnost je velika da je u pitanju rasterećeniji pristup u inozemstvu, u odnosu na folklor domaćih pritisaka.

Tako dolazimo i do ključne pretpostavke koja može definirati domet jednog HR suca. Ako vani drži do dosljednosti u primjeni pravila igre, a u domaćem okruženju gubi na sigurnosti i počne kalkulirati, to vrlo jasno ukazuje na problem osobnosti. Sudac koji ima personality držat će se pravila igre i suđenja neovisno o kome se radi. Sudac bez osobnosti će se njihati u odlukama temeljem kalkulacija što mu je isplativije i pribjegavat će kompenzaciji. Sudac koji ima personality pogriješit će kao i svaki, ali imat će respekt ako pogreške ne kompenzira drugom pogreškom i ne povija se pod pritiskom. Uz takav respekt postupno će i dugoročno napredovati. Sudac bez osobnosti, koliko god iz nekih drugih razloga može kratkoročno napredovati, dugoročno nema perspektive jačeg dometa...

Ante Čulina

MARIN FRANOV Cropix

Ante Čulina (33) je kao Kolarić pet godina u prvoligaškom điru. Ima 81 utakmicu HNL-a. I on djeluje fizički spreman, blizu je mjesta događanja, ima faza kad mu je gard autoritativan i drži distancu od igrača. Čulina nakon 80 utakmica i pet godina i dalje nije napredovao, odnosno produžio te faze uvjerljivosti, nego odaje dojam kako mu jačaju faze nesigurnosti. Kao i Erceg i Kolarić, Čulina još uvijek djeluje nepristrano, ali nije dobro za njegovu karijeru što ne iskoračuje u drugim faktorima svoje uloge pa su mu greške kardinalne.

Upravo je osobnost i samopouzdanje ono što ga u tome priječi. Zato mu se dogodi da u Osijeku pravilno procijeni da je Osijekov igrač Jelenić zaslužio isključenje za očiti pogibeljni start na igrača Hajduka, a onda nakon nepravilnog poziva VAR-a (Jović) ne vjeruje sebi i kalkulantski padne pod utjecaj sumnje koju je servirao VAR. U ožujku je u Puli pokazao drugu stranu tih pristupa.

Poništio je gol Varaždina zbog prekršaja koji se nije vidio, a kada ga je VAR pozvao (Bebek) da prepozna očitu pogrešku, neočekivano je ostao pri svojoj odluci "uživo". Takvi kontrasti sugeriraju da se Čulina bori sam sa sobom u pogledu pokazivanja čvrstine (osobnosti), ali se stalno zbog nesigurnosti preispituje.

Sve te manjkavosti ukazuju da se u sudačkoj organizaciji premalo ili nikako ne bave tim aspektima personalityja sudaca. To, naravno, ne opravdava suce koji padnu pod utjecaj jačine klubova, igrača koji imaju jaču snagu u javnosti i počnu kalkulirati. Osobnost se u svemu, pa tako i kod suca, ako žele napredovati, gradi od temeljnog postulata da nema kalkulacije s pravilima odnosno njihovom primjenom, bezuvjetno. To je jedini način da uspiju, jer čim počnu kalkulirati izgubili su ono najvažnije - respekt.