Kovačević živi osmi od devet života, negativni trend je nakon Osijeka otišao još korak dalje...

Troši li Mario Kovačević nakon svega osmi od svojih devet trenerskih života na Dinamovoj klupi ili je zaista trajno zaštićen certificiranim gromobranom u liku Zvonimira Bobana? ‘Gostovanje‘ u Bukureštu, gdje je u srijedu na startu Europske lige ‘domaćin‘ Hapoel Be‘eer Sheva, osvijetlit će perspektivu barem na nekoliko dana, do sljedeće utakmice s Lokomotivom, ali neće tako lako skinuti vruće pitanje s maksimirskog dnevnog reda.

Razlog zašto će Kovačević do daljnjeg ostati na klackalici krije se u sve tmurnijem raspoloženju plave javnosti. Navijači bi oprostili Viking i onu melankoličnu predstavu u Puli, ali zvižduci zapadne tribine nakon pobjede protiv nikad moćnije Gorice, u kojoj su dinamovci kraj meča dočekali braneći se kao Spartanci u klancu Termopila, otkrili su alarmantnu pukotinu u trenerovoj strategiji.

Nakon poraza na Opus Areni, gdje su hrvatskog prvaka školovali dječaci u pubertetu, negativni je trend otišao korak dalje: ankete na portalima sada pokazuju da je više od dvije trećine Dinamovih navijača izgubilo strpljenje s ‘dobrim čovjekom‘ i rado bi na njegovu mjestu vidjeli trenera s drukčijim gardom i raznovrsnijom lepezom trenerskih vještina u rukama. Umjesto onog lektirnog ‘Hic Rhodus, hic salta‘, ovo je trenutak da odgovoriš izazovu, značajan dio publike u predvečerje dvoboja s Izraelcima mrmori ‘Hic Rhodus, hic falta‘, padni još jednom pa da se raziđemo u miru dok priča nije prerasla u agoniju.

U onoj turbulentnoj sezoni 2024/25, kada je Dinamova uprava funkcionirala kao pokretni prijeki sud za neuspješne trenere, Mario Kovačević bi s današnjim učinkom već bio na burzi za zapošljavanje. Ali prije toga, pitanje je bi li uopće dočekao na poslu rujan 2026. godine, jer veliki su izgledi da bi bio smijenjen još lani, tamo oko Dana mrtvih. Podsjetimo se, ono što je završilo kao šampionska koračnica u početku je mirisalo na opasnu avanturu.

Nakon izvrsnog starta u prvenstvu Kovačević je, naime, počeo usporavati u 5. kolu kada su plavi remizirali u Varaždinu, a onda su do 11. kola početkom studenog uslijedila čak četiri poraza, protiv Gorice i Lokomotive u Maksimiru, te ‘kvrge‘ na gostovanjima kod Vukovara 1991 i Istre 1961. Da je htio igrati na populističku kartu, Boban je mogao već tada ispratiti Kovačevića, objasniti stvar u javnosti kao pogrešnu procjenu ili danak vlastitom predsjedničkom neiskustvu, ali je pregrmio teško razdoblje i na kraju ubrao dividende (dvostruku krunu) iz svoje hrabre investicije.

Strpljen-spašen, trebala bi vjerojatno biti pouka ove priče, ali okolnosti su promijenjene jer se momčad bez pravog objašnjenja vratila na isto ono mjesto na kojem je tapkala prije godinu dana. Dinamo stagnira, nema prepoznatljiv identitet. Momčad u SHNL-u nije niti najefikasnija (14 pogodaka kao i Istra, Osijek je postigao 17), niti se može pohvaliti granitnom obranom (7 primljenih golova, Hajduk je inkasirao 5). Povrh toga, plavi djeluju kao laka skautska zadaća za svakog suparnika, pogotovo ako na terenu nema Diona Drene Belje.

U analizi osječkog poraza Kovačević je priznao da "ne može doprijeti do igrača". Njegovi komunikacijski pokušaji, pozivi za buđenje iz letargije, ne padaju na plodno tlo, a sve je jasnije da u tom smislu bez ploda ostaju i Bobanovi posjeti svlačionici. Što treneru preostaje u takvim situacijama? Ako ne namjerava kapitulirati bez borbe, uvijek postoji izlaz.

Za početak, tri ili četiri kadrovske promjene u startnoj momčadi. Transfuzija svježe krvi, poneko neočekivano rješenje, mogli bi vratiti u život grogiranu plavu momčad, a onda će tijekom stanke zbog obveza nacionalne momčadi biti vremena za dublje analize, a možda i neke kirurške poteze...