U nogometu odavno već ne presuđuje nogomet, to je romantika prošlih svršenih vremena

Kada je startala nova formula Lige prvaka bilo je puno skepse. Tako je uvijek kada se uvode drastično drugačiji formati u odnosu na tradicije. Sjećamo se kada je Kup prvaka postao UEFA liga prvaka (1992/93), puno je bilo polemika, negativnih odjeka. Pogotovo kada su klubovi koji nisu prvaci dobivali mjesto u natjecanju jer su pripadali državama koje imaju bolje koeficijente. I naravno, veće značenje jer su veći. Zakon (i nogometne) prirode...

No, vremenom se pokazalo da je ligaško natjecanje podiglo elitno natjecanje na više razine. Najbolje se to prepoznavalo na stalnom povećanju proračuna UEFA, odnosno podjeli financijskog kolača prema klubovima. Dakako da su veliki klubovi, poglavito oni koji nisu bili prvaci u svojim državama, bili veliki promotori novog formata. Ne samo da su i dalje igrali u elitnom natjecanju i zarađivali ogromne novce, nego se moglo dogoditi da budu i prvaci Europe, bez da budu prvaci svoje zemlje...

Kada je UEFA promovirala aktualni format, sada već u trećem izdanju, bilo je dvojbi gdje to vodi. Onda se dogodilo natjecanje, 36 aktera umjesto 32, osam zagarantiranih utakmica umjesto 6, veći prihodi za sve, čak i one klubove koji uopće ne igraju u Europi, te osam dvoboja sa uvijek različitim suparnicima. Reakcije javnosti su u prva dva izdanja bile pozitivne. Prije svega bilo je otvorenijeg nogometa, više pogodaka, spektakularnih utakmica i poteza, a za divno čudo "profitiralo" se i na planu neizvjesnosti. Ono što je "odumrlo" u prijašnjem formatu, gdje su 1 ili 2 momčadi u grupi praktično brzo riješile prolaz i onda ležerno odigravali utakmice finiša te time utjecali na sudbinu drugih.

Reakcije su pozitivne bile i po klubovima jer osim natjecateljskog drila sa više utakmica i posljedično više prihoda, UEFA je bitno podigla fond nagrada na čak 2,4 milijarde. Novac je alat koji otvara apsolutno sva vrata konzervativnosti. Promatračima, gledateljima, ionako uvijek ostaje samo da se prilagode novotarijama...

Novi format Lige prvaka u prve dvije godine zabilježio je pozitivne odjeke

VALERY HACHE Afp

Treća sezona formata 36 krenula je sa više manje sličnim odjecima prethodnih izdanja. Igralo se kroz tri večeri uz puno pogodaka, čak 69 u 18 dvoboja, što je dojmljiv prosjek od 3,8 golova po utakmici. To nam ukazuje da će se nastaviti trend ofenzivnog pristupa, osim što će one momčadi koje su kvalitetom inferiornije "velikima" biti logično pod pritiskom primorane na niski blok. Upravo je gard velikih klubova, barem se tako za sad čini, doživio manju korekciju u odnosu na prije, pogotovo prvu sezonu novog formata. Postali su naime brzo svjesni da kalkuliranje u ligi sa 8 utakmica i 8 različito moćnih suparnika može imati neočekivane terete. Primjerice, Manchester City je u prvoj sezoni prošao u play off zbog bolje gol razlike u odnosu na Dinamo iako su imali isti broj bodova (11). Juventus je također bio na granici ispadanja, a PSG je imao samo dva boda više, Real 4 i morali su u doigravanje... Prošle sezone su bili uvjerljiviji jer su od početka nastojali osigurati što više mjesto za nastavak.

Favoriti su u prvom kolu ovog izdanja potvrdili da su favoriti. Paris SG je nanio težak poraz Slovanu (6-1), Bayern je pokazao prošlosezonskom hitu Bode Glimtu što je razlika u klasi (5-0), dok je Barcelona demolirala Feyenord (5-1). Manchester City je u tranzitnoj fazi, ali je tijesnom pobjedom u Portu dobio zamah. Real Madrid je imao velikih problema sa Interom na Bernabeu ali je presudila individualna klasa, odnosno slabost suparnika, koji im je poklonio dva pogotka. Liverpool, još jedna engleska momčad u fazi renovacije, velikim elanom je preokrenula negativni početak u sretan završetak (2-1) dvoboja sa Atletico Madridom. Arsenal je pragmatično upisao najvažniju stvar u Napulju, a to je gostujuća pobjeda od 0-1...

Možemo li u startnoj fazi nešto značajnije prepoznati kao trend za nastavak? Naravno da je prerano, ali u kontekstu glavnih priča Lige prvaka, svejedno o formatu, uvjerljiva je taza da će do finala doći netko od velikih klubova koji dominiraju europskim nogometom. Trend posljednjih 10 godina LP-a jest znakovit. U finalu su igrali Real u 5 navrata, PSG i Liverpool u 3, Manchester City i Inter u 2, dok su po jednom došli do završne utakmice Tottenham, Bayern, Arsenal, Chelsea, Borussia D, Atletico Madrid i Juventus. Najviše dakle Englezi (5) pa slijede Španjolci, Talijani i Nijemci (po 2). Uz nota bene, izostanak Barcelone, koja je u finalu posljednji put bila prije 11 godina, pobijedivši Juventus, a koja daje naznake da je spremna na come back naslovnim rolama.

Finalisti su klubovi koji u poretku najbogatijih po prihodima drže prvih 12 mjesta. Jedini uljez je u tom poretku Manchester United, koji je posljednji put u finalu igrao 2011., a izgubio ga je kao i 2009., protiv Barcelone...

Ono što je dakle bjelodano, za (naj)više pozicije u LP-u, i za najveće prihode, boriti će se oni iz znanog kruga velikih. Samim time jasno je da će ti klubovi, protokom vremena biti još bogatiji u odnosu na druge, posljedično natjecateljski moćniji. Klubovi ispod razine 15tak najbogatijih klubova Europe povremeno će moći ugroziti nekog od takvih bogatijih, kad ovi žive lošije faze. Primjerice Milan, koji ima najviše titula osim Reala (7) već dugo je izvan tog kruga aspiranata na vrh (trenutno i za samo sudjelovanje u LP). No, ukupno gledano, od 2004. i pobjede Porta (protiv Monaca) razine (polu)finala su i naslovi "rezervirani" za manji krug elitnih klubova iz pet najjačih liga. Tako će biti i dalje...

Transparent navijača Borussie Dortmund iz 2023. godine upućen čelnicima svjetskog i europskog nogometa:

"Nije vas briga za sport, već samo za novac"

EIBNER-PRESSEFOTO/THOMAS HAESLER/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA Eibner-pressefoto/thomas Haesler/imago Sportfotodienst/profimedia

Za veliku većinu europskih klubova ispod te kategorije LP jest pusti sanak. No, nadmetanja u krugu s velikima im omugućuje dvije važne stvari. Prvo da napreduju u tehničkom pogledu te iskustvu, a drugo da zarađuju novac koji objektivno ne bi mogli da igraju po starom formatu. Njima je uspjeh prvo plasman u nastavak (kup sustav), a onda što više mogu doći, jer im svaka runda donosi velike koristi, odnosno sredstva za investiranje u kadar, infrastrukturu, opći rast.

Da li se onda može dogoditi da će jednom netko izvan kruga prvih 20-tak najbogatijih narušiti hijerarhiju, odnosno da li se sa jačanjem tih "ostalih" kroz godine igranja sa jakima i posljedičnim prihodima može očekivati značajnija promjena odnosa snaga? U prva dva izdanja ovog formata ubacio se, i to samo do četvrtfinala, tek Sporting kao jedan od klubova izvan prvih 30 po bogatstvu. To je znakoviti izuzetak...

Imamo li slijedom toga već sada neku vrstu "superlige", odnosno ligu za bogatije unutar zajedničke Lige prvaka? Praksa nije daleko od te teorije, ali ostavimo još neku godinu tom "novom" formatu da se steknu vjerodostojniji dojmovi. No, izvjesno je već dugo da nogometne domete prioritetno diktira financijska moć, a onda unutar kruga onih koji imaju (naj)više, presuđuju tehničko-taktički i stručni faktori.

Nekad je nogomet nudio drugačije scenarije, manji su dobivali veće i to nije bila senzacija kao što bi danas odjeknulo da recimo Como dođe do polufinala nakon što je eliminirao Real ili Barcelonu. To je romantika prošlih svršenih vremena, kad je u nogometu presuđivao nogomet. Danas biznis ima glavnu ulogu unutar nogometa. Liga prvaka nam to samo u drugačijem formatu potvrđuje. Uz bitnu razliku da manji dobivaju više novca. Nadajmo se da ti velikani neće uspjeti dodatno nametnuti da se smanje ta davanja ostalima, kako bi njima više ostalo...

Kako god svatko treba pronaći neko svoje zadovoljstvo u elitnoj ligi, unutar svoje dimenzije, onako kao što čine pratitelji svih klubova, ne samo onih pretplaćenih na finala i naslove. Izbora zapravo i nema...