Krenimo od činjenice, koja je mnogim površnim (današnjim) promatračima zbivanja nogometa gotovo kao nepoznata. FC Inter, nekad Internazionale (globalni trendovi marketinških prioriteta), jedan je od najslavnijih klubova na svijetu. Kao i gradski im rival AC Milan. Zajedno su ta dva kluba osvojili 38 naslova prvaka Italije (svaki 19) i 10 europskih naslova (3+7). To što su posljednje desetljeće dalje od trofejnih euro salona stvar je prije svega financijskih prilika.
Dok je Italija bila nogometno ekonomski moćna, a to je trajalo do početka ovog milenija, ona je nametala svoj organizacijski, taktički i skautski know how. Kada su se ekonomski odnosi promijenili, već je novim trendom, a to je odlazak talijanskih trenera u inozemstvo, došlo do pada u kvaliteti svih navedenih faktora unutar know how-a. Kada pada struka onda sve u nogometu posrće...
Simone je manje slavan brat dinastije Inzaghi. Filippo, zvani Pippo, bio je jedan od fenomena među golgeterima u vrhunskom nogometu. Dvije godine stariji od Simonea, imao je top karijeru, koju su obilježili Juventus (165 nastupa, 89 golova i 18 asistencija) i Milan (300-126-21), više Scudetta (3-1), pa Liga prvaka i svjetski naslov s Azzurrima. Simone je svoj vrh imao u Laziju, gdje je osvojio Scudetto i stekao status klupske legende (196-55-20). Slijedom toga postao je i trener te je ispunio očekivanja. U karijeri nakon aktivne igre kao devetke, dva brata su bitno različitih dometa. Simone Inzaghi je bitno bolji, kažu analitičari i zbog toga što je kao igrač iskazivao više kolektivnog duha, podređivanju momčadi, upijajući trenerske postavke i od ozbiljnosti i odgovornosti stvorio standard. Pippo Inzaghi bio je playboy, samodopadan u evociranju svojih ženskih osvajanja, a još egocentričniji u isticanju svojih nogometnih dosega.
Nije tajna da je Pippo Inzaghi, za razliku od brata Simonea, zivkao novinare i onima koji mu nisu davali željene ocjene ili su problematizirali njegovu sebičnost, predbacivao zluradost. Oni malo hrabriji isticali su kako je nevjerojatno kako igrač takvog tehničko-taktičkog deficita može biti tako uspješan realizator...
Simone Inzaghi je u Inter došao pun entuzijazma i ambicija upravo zato što je Inter velikan svjetskog nogometa. Lazio je jedan od velikih klubova Serie A, ali u odnosu na milanski klub ipak ne može napraviti europski iskorak. Teret ambiciji bila je činjenica da je došao u Inter nakon Antonija Contea, koji je osvojio naslov prvaka Italije nakon 11 godina. Prije toga interisti u euforiji bili 2010., kada ih je Jose Mourinho odveo do povijesnog triplette (scudetto, kup i Liga prvaka). Od tada samo razočaranja, koje je u početku omraženi Conte (zbog povijesti u Juventusu) pretvorio u trijumf detronizacijom omraženog im Juventusa.
Simone Inzaghi je bio izbor predsjednika Uprave Beppe Marotte, koji je s Conteom inicirao dugodišnju dominaciju Juventusa. I nakon što su se zajednički proslavili u Interu, Marotta je znao da će biti teško pronaći istovrsnu karizmatičnu trenersku facu. Conte je bio preskup za mršavu blagajnu Intera, pa je otišao u Tottenham. Marotta, iskusan i mudar tip koji dobiva premalo prostora u odnosu na utjecaj koji ima u iskoracima svojih klubova (Sampdoria, Juventus, a oba kluba su počeli padati u moći nakon njegova odlaska), odabrao je Inzaghija mlađeg. Dijelom i zbog činjenice da gaji sličan nogomet (sustav 3-5-2, brze tranzicije...) Conteovom, pa će se momčad i trener brže prilagoditi, Inzaghi je jednostavnije nametnuo neke svoje taktičke nadopune. Inter je igrao vrlo dobro i činilo se do veljače-ožujka kako je na dobrom (vodeći) putu obrane naslova.
No, tada je uslijedio pad forme i izgubljeni su neki bodovi neplanirano, što je iskoristio Milan i na kraju trijumfirao. Bilo je mnogo razočaranja, ali Inzaghi, koji je ipak osvojio dva trofeja, Kup i Super kup, i to u finalima protiv Juventusa, te je došao do osmine finala LP-a (to su tražili od njega), potvrđen je kao trener. Uz to je dobio i produženje, odnosno korekciju (bolje) plaće.
U ovoj sezoni Inter je opet djelovao vrlo konkurentan do veljače, osvojio je Super kup (sada protiv Milana), ali porazima u prvenstvu uslijedio je veliki odmak od lidera Napolija. Iako je izborio i finale kupa (igra se s Fiorentinom), a u travnju je momčad opet zaigrala na višoj razini te izborila polufinale LP-a, navijači i Interova "javnost" bili su kivni na trenera. I na one koji su ga branili, vjerojatno i na Marottu. Činilo se da više ništa ne može spasiti Inzaghijevu klupu u Interu...
Nakon dva polufinala s Milanom, svijet tog dobrog trenera i pozitivne osobe se opet promijenio. U utorak navečer, nakon što su njegovi dominantno eliminirali Milan, jurio je prema tribini Interovih ultrasa, na Sjeveru, i slavio. Oni su mu opet pjevali slogane priznanja i podrške. Inter je u finalu, prvi puta nakon 2010., a Simone Inzaghi je 4. trener u povijesti kluba koji je u tome uspio. Helenio Herrera je osvojio dvije titule (1964. protiv Reala, 1965. protiv Benfice) i jedno je finale izgubio (Celtic 1972.), Jose Mourinho je 2010. donio treći europski trofej, dok je između njih Talijan Gianni Invernizzi izgubio finale s Cruijffovim Ajaxom 1972. godine. Simone Inzaghi je drugi talijan u Interu koji je ušao u finale! Hoće li ga osvojiti? Analitičari kažu da će biti (ne)moguća misija, a da je Manchester City željeniji suparnik u odnosu na nepredvidljivi i u Ligi prvaka dominantan Real...
Vjetar medijskih utjecaja, navijačkih (ne)raspoloženja, koji su faktori koji utječu na odluke uprava, okrenuli su se u korist Simonea Inzaghia. Inter je u euforiji, s punim pravom, jer sukladno neusporedivo manjim proračunima od konkurencije u Ligi prvaka, iskazuje napredak. Zajedljivi su dodali kako je najbolja opcija uvijek Antonija Contea dovesti da posloži šampionsku momčad za Serie A, a onda ga otpustiti jer ne može napraviti iskorak u Europi, za razliku od njegovih nasljednika. Dogodilo mu se to u Juventusu (Allegri dva puta ušao u finale), dogodilo se u Chelseaju (nakon njega Sarri osvojio Euro ligu, a Tuchel Ligu prvaka), a sada i u Interu. S Conteom se ispadalo u skupini, s Inzaghijem se ušlo lani u osminu finala, a sada i u finale...
Predsjednik Steven Zhang (31) likovao je i zbog sebe, jer su ga tjerali da s ocem prodaju klub, a on je ipak donio za sada Scudetto, kup Italije, dva super kupa, finale Europske lige i finale Lige prvaka. I naravno, potvrdio je Simonea Inzaghia za još "mnogo sezona". Kad se pobjeđuje svi su sretni i zaslužni, kada se gubi samo je jedan krivac, trener...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....