Nasljednik Nike Kovača jednu je zvijezdu vratio u život i sada ponovno zajedno ulaze u povijest

Koji mjesec uoči Eura 2008, potpisnik ovih redaka našao se u krugu nekolicine poljskih i austrijskih novinara koje je Joachim Löw naručio na kolektivni intervju.

U frankfurtskim prostorijama DFB-a, tamo u sjeni Eintrachtova stadiona, poljski reporter upitao je tada njemačkog izbornika je li istina da interval između dva dodavanja njegovih igrača traje kraće od dvije sekunde. “Vidim da ste se dobro pripremili”, nasmijao se budući svjetski prvak, “radimo na tome, još donedavno smo bili na 2,3 sekunde, a sada smo blizu 1,9...”.
Detalj mi je osvježen u pamćenju nakon furiozne, mahnito brze Bayernove koračnice kojom je u petak na povijesno rezalište ispraćena jedna velika generacija Barcelone.

Tamo uoči Eura 2008. godine, štopericu u stožeru Joggija Löwa nosio je Hans-Dieter Flick, čovjek koji je upravo ušao u povijest počastivši Barcelonu njezinim najtežim porazom još od 1946. godine (0-8 protiv Seville). Kako davno je to bilo? Tako davno da se u Španjolskoj igrao Kup generalisimusa Franca, jer se kralj nalazio u egzilu. I tako davno da Johan Cruyff, poster-lice moderne Barcelone, još nije bio u očevu planu.

Cijela jedna nogometna vječnost prošla je, dakle, prije nego što se pojavio Hansi Flick da ispočetka omeđi neka povijesna poglavlja u životu katalonskog velikana. Hansi Flick, čovjek sa štopericom, ili ako vam je draže, asistent i pozadinski administrator u stožeru njemačkog izbornika sve do 2014., koju pamtimo po njemačkom naslovu svjetskog prvaka i masakru poznatom pod nazivom “mineirazo”. Ona utakmica u kojoj je Njemačka pomela Brazil sa 7-1, nakon što je u prvih pola sata došla do vodstva od 5-0. Utakmica u kojoj su na teren kao starteri istrčali Neuer, Müller i Boateng.
Nismo imali vremena za računanje, ali Bayernova brzina ne ostavlja prostora sumnjama: intervali između dodavanja u međuvremenu su reducirani za novu nijansu.

Na ovoj razini nogomet više ne ostavlja prostora romantičarima, osim ako nisu u stanju trčati 100 metara za deset sekundi. Da se superheroj u petak spustio dolje među Bayernove igrače, dojam je da biste ga prepoznali jedino po plaštu jer bi oko njega ionako svi letjeli. Za ilustraciju, cijela ona akcija u kojoj Perišić s krila zavrće loptu na vrh kaznenog prostora, gdje će Müller i Lewandowski odigrati dvostruko dodavanje prije prvog pogotka, ne traje niti dvije sekunde. Treptaj oka, zamah leptirovih krila, a lopta je svejedno stigla promijeniti tri vlasnika i završiti putovanje u mreži. Kada pogleda Bayern nakon restarta, a pogotovo u njegovu lisabonskom izdanju, čovjeku jasnije postane zašto su Uli Hoeness i Karl-Heinz Rummenigge prošle godine odlučili otpustiti Kovača.

Od početka su vjerovali da u svlačionici skladište zastrašujuć potencijal, momčad nakrcanu klasom i brzinom, iz koje je Kovač izvlačio jedva 50 posto njezinih mogućnosti. Slutili su usput da u Hansiju Flicku imaju nebrušeni trenerski dragulj, stratega s vizijom, ali i motivatora s kojim bi igrači mogli zaživjeti na zajedničkoj frekvenciji. Na kraju, ali ništa manje bitno, nikako nisu podnosili Kovačevo minoriziranje uloge Thomasa Müllera, manekena “mia san mia” duha i nogometaša koji na svoj pomalo šlampav način već deset godina pronalazi metodu za kažnjavanje najboljih svjetskih obrana. Baš je Müller proglašen igračem utakmice s Barcelonom. Uspoređujući dva slična iskustva - 7-1 s Brazilom i 8-2 s Barcelonom - kazat će da su priče samo naizgled slične. “Protiv Brazila niti u jednom trenutku nismo imali dojam da potpuno i do kraja kontroliramo situaciju kao što smo to činili u Lisabonu”, kaže 30-godišnjak.

Da bi se momčad surovo igrala s velikim suparnikom, nužno je da u ima plejadu asova u top formi. Sudeći prema ‘”Kickerovim ocjenama”, ovaj put se dogodilo baš to. Kompletnu napadačku četvorku (Gnabry, Müller, Perišić, Lewandowski) reporter časti maksimalnim “jedinicama”, a njihove pobočnike iz drugog reda, Thiaga i Goretzku, nagrađuje za nijansu slabijom ocjenom (1,5). Stvari ipak valja staviti u kontekst, podsjećaju na ovom mjestu neki kroničari da je i Pep Guardiola 2015. godine kao Bayernov trener pokušao slomiti Barcelonu visokim presingom. Camp Nou napustio je deklasiran (0-3) jer su Messi, Suarez i Neymar u punoj fizičkoj snazi znali koristiti “hektare” ponuđenog prostora. U međuvremenu je fizička moć Barcinih zvijezda okopnjela, a Bayern je svojim senatorima pridružio grupu mladih lavova poput Daviesa. I leti prema europskom naslovu...